Poželiš li
prošetati daljinama,
srebrnim stazama čežnje.
Pustiti misli da procvjetaju
ko teški,
crveni makovi…
Oslušni,
na tren!
Zamirisaće
na minule majeve,
sve pjesme tvoje,
na cvjetove divlje trešnje…
Puteve neka ti oboje
zelene vrbe,
breze,
imela…
I neosjetno,
ko laka groznica
- ja prosuću se
mislima tvojim
ko šaka pepela…
Koračaj brže!
Daljine su samo tvoje…
A, da li ćeš se skriti?
Prećuti,
ono što oboje znamo
- u času
kada me
najmanje bude bilo,
u tebi
i svemu tvome
najviše će me biti!
