[ Generalna ] 25 Februar, 2014 21:47

U jednom dalekom gradu, živjeli su otac i majka sa svoje dvije kćeri. Djevojčice su bile veoma ljupke i nježne. Ipak, mada su rođene istoga dana, iste godine, starija sestrica bila je mirnija, povučenija, nježnija. Mlađa, pak, bila je opšta suprotnost – vesela, pričljiva, brže je skretala pažnju na sebe i svojim zvonkim smijehom unosila radost i raspoloženje u dom svojih roditelja.

Kada su djevojčice napunile petnaest godina, otac i majka ih pozvaše u vrt:

„Djeco, došao je trenutak da vas pustimo u svijet. Ovo će biti putovanje vašeg života. Zapamtite samo jedno – na ovaj put krećete zajedno, ali, odluke koje ćete morati donositi na putu -  donosiće svaka za sebe. Nakon godinu dana, majka i ja ćemo vas čekati u ovom vrtu. Nadam se da ćete se vratiti bogatije! Želim vam puno sreće!“

Poljubivši curice, otac i majka se oprostiše od njih…

Dvije sestre, držeći se za ruke krenuše širokim drumom koji je vodio u nepoznato. Smjenivali su se dani i noći. Sunce poput velike narandže bojilo je horizont u bezbroj vatrenih boja. Mjesec iznad njihovih glava igrao se morima i okeanima, kao dječak šarenim klikerima. Djevojke su se ogledale u bistrim potocima, udisale vjekove hodeći četinarskim šumama koje su se kao zelene svilene marame prostrle ispred njih…

Već pomalo umorne, oko podne, jednog nedeljnog dana, dok čula su se u daljini crkvena zvona, a iz šume je dopirao uporan zov kukavice, djevojke stigoše pred napušten zamak. I mada im niko nije rekao, znale su, da je to odredište njihovog puta.

Užle su u predvorje zamka, hladno i prostrano. Sa zidova su ih pozdravljale navjerovatno lijepe slike – prirode, lova, berbe grožđa i nepoznatih Bogova i Boginja koji su uživali u svim blagodetima vječnoga života.

Ispred njih stajalo je četvero velikih, teških, hrastovih vrata. Znale su da moraju da ih otvore i da uđu u svaku prostoriju iza njih, ma šta ih tamo čekalo.

Otvoriše prva vrata. A tamo u ogromnoj sobi koja se pružila ispred njih, sve je mirisalo na proljeće – tek olistale grane s kojih su se slijevale teške kapi proljetne kiše, cvjetovi divlje trešnje, koji su tako opojno mirisali. Staze ispred njih bile su posute smaragdima. Bezbroj žutih maslačaka bili su prava gozba pčelama i nježnim crvenim Buba – Marama. Sestre se u čudu pogledaše i odlučiše da svaka od njih uzme nešto iz ove sobe, pa kad se vrati kući da pokaže ocu i majci. Mlađoj sestri, pažnju privukoše smaragdi, zeleni kao najljepši virovi Une u avgustu, kad ljeto oboji rijeku. Bez razmišljanja natrpa džepove ovim kamenčičima. Stavila bi ih još u džepove, ali znala je da ih čekaju još tri sobe, a ko zna koliko je blago u njima, kad je ovolika ljepota u prvoj sobi. Starija sestra je razgledala svu tu ljepotu koja je okružuje. Nije znala šta da uzme i ponese ocu i majci, ali kad ugleda cvijet divlje trešnje, okupan suncem, mirisan kao mladost i proljeće, znala je da ne može pogriješiti. Nježni cvijet, bio je ono što je ona ponijela iz ove zelene sobe.

Došao je red da uđu u drugu sobu. Otvorivši druga vrata, dočekaše ih zlatna polja pšenice, umorni, dugi avgustovski dan i plavo nebo posuto safirima. Sve je blistalo na suncu. Cvrčci, drozdovi i lagani ljetni povjetarac bili su jedino što se čulo u ovoj sobi. Mlađa sestra ovaj put džepove natrpa safirima. Starijoj na dlan sleti leptir, plav, kao ljetno nebo. Da, ovaj leptir će biti najljepši dar mojim roditeljima.

Treća soba pred njih prosu svu svoju rumen. Ćilibarske šume, riku divljih jelena i krupne, okrugle divlje kestene. Miris ljeta koje je ostalo za njima izazivao je neobjašnjivu sjetu… Bogata soba, prepuna zlaćane jeseni nudila je svoje plodove, tako lijepe i sjetne u isto vrijeme… Mlađa sestra iz ove sobe ponese predivne ćilibarske cvjetove ukrašene zalćanim listićima. Starija uze tek jedan divlji kesten koji joj je iznenada pao pred noge. Nisu ni stigle da se nagledaju sve te ljepote i čudesa, kad se treća vrata zatvoriše za njima.

Umorne od puta, držeći se za ruke, sestre otvoriše i četvrta vrata: Srebrna soba protkana najljepšim bijelim biserima stajala je pred njima. Bila je pusta i hladna. Čuo se samo vjetar koji je duvao kroz otvorene prozore ove ledene sobe. Sestre su koračale  sobom, koja je bila najduže i najhladnija od svih, ali što su dalje išle, vjetar je postajao sve jači. Mlađa sestra se sagnu da uzme najveći biser koji je ikada u životu vidjela. „O, kako će se otac obradovati, kada vidi koliko sam mu blago donijela“ pomisli dok je rukama dodirivala ledeni bijeli biser. Odjednom, sjeverni vjetar, poče da duva jače nego ikad… Biser joj ispade iz ruke. Jedino što je uspjela, bilo je da dohvati toplu ruku svoje starije sestre. Sestre se zagrliše, dok ih je vjetar nosio kao dva lista u oluji…

Bježeći od zime četvrte sobe, od hladnog predvorja ovog nestvarnog zamka, vratiše se na put kojim su krenule iz roditeljske kuće. Na putu su shvatile da su sve što su pronašle u sobama ovog dvorca izgubile u četvrtoj sobi. Promrzle i umorne zaputile su se kući.

Roditelji su ih čekali u vrtu. Držeći se za ruke, postiđene zbog toga što nikakvo blago nisu donijele, sestre stadoše pred oca i majku. Radosni što vide svoje mezimice nakon toliko vremena, roditelji im potrčaše u zagrljaj.

Starija sestra reče: Oče, zar nisi ljut na nas, što nikakvo blago ne donesošmo?

„O, kćeri moje drage, kako da budem ljut. Vrativši se iz dvorca koji život predstavlja, vas dvije ste se držale za ruku. Veće blago od toga mi nije potrebno! U životu ćemo sticati i gubiti bogatsvo i tako mora da bude, ali ruka sestre, treba da je uvijek tu za nas, kroz sva doba našega života. To je najveće blago koje nam je život dao!“

 

Ovo je prva bajka koju sam napisala igrajući se danas Dvoboja bajkama u Blogogradu.

[ Generalna ] 23 Februar, 2014 16:51

Zastaće
pred kapijom
Zlatne luke
jednoga jutra
i naše barke.
Kad zamiriše tišina
na nježne ruke,
topli poljubac
drage majke.

Iza umornih koraka,
miris nestalog vremena…

I kao simfonija
šarenih boja,
pred umornim očima
rasprsnuće se zeleni pupoljci
za nama posutog
šarenog sjemena.

Ti,
prospi ljubav,
prije neg’ odeš,
zauvijek postaneš misao…
I kad iz sjemena
njenog procvjeta
jorgovan plav,
tek tad će se znati
da bio si tu,
da jednom si
ovdje disao.

[ Generalna ] 15 Februar, 2014 21:14
 photo 1794534_224212901098464_1458020720_n_zps9de33f65.jpg

 photo ve10D0eljubavnepoezije_zpsa82374fe.jpg

 

 

 

http://www.glassrpske.com/kultura/vijesti/Vece-ljubavne-poezije-povodom-dana-zaljubljenih/146798.html

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

[ Generalna , poezija ] 04 Februar, 2014 13:34
 photo Prah_zpsdc26f2fc.jpg