Razlila se pozna jesen
u novembarskim kišama.
Umire Sunce…
Nestaje i poslednja mu rumen.
Spava skriveno, negdje,
za dalekim zelenim tisama.
U sobi tmina.
U uglu,
kao da sluti kraj,
u šištavom ropcu
izgara svijeće sjaj.
Na hibiskus noć miriše…
Ja, sanjam prostranstva,
tople,proljetne kiše…
Rusiju,
stepe…
Mjesec, ko srebrn samovar…
A, iza planina, dolaze
ledena jutra sniježna.
U sobi
tmina…
Ko šalom od teške svile,
ogrnula me čežnja.
