Sve lakše me sustižu jeseni.

Kad umire avgust,

u svome malenom stanu,

ko putnika namjernika,

s večeri, ugostim svemir.

Uz čaj od snova,

sa zvijezdama, dugo vodim

noćne razgovore.

 

 

Neopaženo, odnekud,

pojaviš se i ti.

I mada se skrivaš,

odaje te u titraju vjetra

neki skriveni nemir.

Rastjeraš crne oblake,

što roje se nad mojim mislima.

Učiniš, da procvjetaju

šarene vrpce na zaboravljenim,

požutjelim pismima.

 

 

I prije svitanja odeš.

Dug je pred tobom put.

 

 

Ostaje samo čežnja,

nevidljiva i teška.

Ko crnu mačku samoće,

privijam je uz skut.