[ Generalna ] 29 Decembar, 2011 00:04
Od sudbine na poklon dobio si lutanje,
sa skitnicom svakom ti si drugovao
Vraćao se i odlazio, ostavljao ćutanje...
Mislila sam da nisi rođen da bi tugovao.
 
Mjesto tebe ja sam skupljala tuge,
suze i kišne noći mijenjala za jutra vedra,
brojala dane, noći preduge,
čekajući da te neki novi vjetar donese na moja jedra.
 
Pamtila sam tvoje pijane noći,
pogrešne žene, umorne zore...
Beskrajno voljela te smeđe oči,
čekajuć tebe dobila bore.
 
Pobjede ili porazi, više nije važno
bisere i suze - dala sam ti sve...
Da li da plačem il se smijem lažno?
Nebitno je mili, jer ti si kraj nje.
 
 

[ Generalna ] 28 Decembar, 2011 12:16
 U ovih par mjeseci kako sam na blogu, slobodno mogu reći da sam bogatija osoba.Svaki dan mi neko od blogera učini bogatijim - da li divnim pričama, poezijom ili humorom, svejedno... Jedna od osoba koja je svakako vrijedna pažnje je Merkur. Čitajući njene postove, naišla saam na divne ručne radove, koje ona radi.Iako nikad nisam bila vična takvoj vrsti kreativnosti i vrhunac moga pletiva je bio, kada sam barbiki kao djevojčica isplela šal, onim običnim ( nemam pojma kako se stručno zove ) bodom, odlučila sam da se malo ozbiljnije pozabavim ovim i da nešto pokušam napraviti. Prvo sam od svekrve posudila igle.Od mame donijela neku staru knjigu u kojoj je opisan postupak pletenja.Kupila vunicu i dala se na posao... Bilo je ovih dana svega... Ukućani su mi se smijali, zbijali šale na moj račun... Ali ja sam bila uporna. Kapu koju sam počela raditi prije osam dana završila sam brzo, ali nekako nije bila dobra - zapravo grozno je izgledala... Morala sam je osipati pa ponovo raditi, mislila sam da od nje neće biti ništa... Ipak, sinoć sam konačno završila posao, pa uz obećanje koje sam dala Merkur, objavljujem ove fotografije. Nisam sigurna da li ću se ponovo upustiti u ovakvu avanturu, ali moram priznati da mi je bilo zabavno ovih dana dok sam radila kapu :) 
 
 
    
 

[ Generalna ] 26 Decembar, 2011 23:56
Sad mi samo pokloni jedan poljubac dugi,
a onda neka sve nestane sa tvojim odlaskom.
Ti ćeš biti s njom, a meni će ruke ugrijati drugi
i živjeću bez tebe, prekrivši lice onom starom maskom.
 
A ja sam sama kriva za ovu tugu,
jer sam pomislila da si se konačno zauvijek vratio,
a zaboravila sam da ti sad imaš ulicu drugu
i da si u staru samo iz navike svratio.
 
--- --- --- --- --- --- 
 
Život moj tvoje ime u srcu nosi,
poneku pahulju neke zime davne, 
koja se topi u tvojoj kosi
i jednu ulicu Vojvodine ravne.
 
--- --- --- --- --- ---
 
I znam da ne znaš, kad kreneš na put,
da se ti uvijek meni vraćaš,
a kad odlaziš, ne osjećaš gorčinu kojom je ispunjen mog srca svaki kut,
jer ti nikad nikog ne ispraćaš.
 
Ćutaću sada, jer prava ljubav nema riječi,
al možda će ti sve reći moje zamagljene oči,
a ja ću i dalje sanjati o nekoj našoj zajedničkoj sreći
i danu kad ćeš mi jednom zauvijek doći.
 

 
[ Generalna ] 25 Decembar, 2011 00:25
Da li me voliš? Strepnjama se mučim...
Da li je to ljubav ili strah?
Ne želim ponovo na greškama da učim.
Ne želim od ljubavi da ostane prah.
 
Da li me voliš? Pitam samu sebe
Neke crne slutnje ponekad se jave
I kad se noću probudim kraj tebe
- kao da lebdim između sna i jave.
 
Godine idu, al u svakom trenu, 
ja ljubim, ja želim, ja strepim, ja volim...
Pretvorio si me u zaljubljenu ženu,
što stvarnost boji bojama tvojim.
 
Da li me voliš, reci mi sto puta?!
Pred svima me ljubi, uzmi za ruku,
sakrij me od svijeta ispod svog kaputa,
nek bure zaobiđu našu mirnu luku!
 
 
[ Generalna ] 21 Decembar, 2011 13:27
Današnja tema mi se nametnula sama po sebi...
Svi se ovih dana spremamo da dočekamo praznike, što ljepše, svečanije...Pričamo o recesiji, malim primanjima, ali ne odustajemo od svojih navika.Počele su slave, okupljanja oko trpeze.Domaćice se trude da goste oduševe svojim umijećem, različitim kolačima,čorbama, slanim tortama...Moja djeca se više ne raduju paketićima, kad ih dobiju, samo iz njih istresu slatkiše, pogledaju i sklone u ostavu.Malo je stvari koje ih mogu obradovati.Radost i zanimanje za novu igračku, ponekad jedva traje jedan dan...
Sinoć, po povratku sa slave kod prijatelja, potpuno me šokirala vijest o smrti malog Ognjena Gudelja iz Trebinja.On je bio pomalo dijete svih nas.Čitava Republika Srpska se ujedinila, čini mi se, kao nikada do tada, da sakupi sredstva za liječenje malog Ogija.Pratili smo svaku vijest koja je dolazila iz Njemačke, radovali se na svaki znak o boljem zdravstvenom stanju malog junaka.Svi su znali da je bolest teška, ali čini se, svi su nekako mislili da mora biti bolje, kad se cijela njegova armija, kako je zvao sve svoje zemljake, moli za njega. Ogi je nažalost, sinoć izgubio svoju bitku...
Jutros za vrijeme doručka, obavezan razgovor o školi, drugarima, simpatijama... Ja, kao prava mama - drugarica, moram slušati sve što dotiče srce jedne osmogodišnje djevojčice. Treći razred, a već tako ozbiljna, velika cura... Ponekad me izludi dok se ne spremi za školu - koje tajice joj bolje idu uz ljubičastu tuniku, da li da obuje bijele ili smeđe čizme, koja kapica, šal... Pravo žensko :- ) Čitava trka kroz kuću, dok konačno u pola jedan ne izađe napolje... Jutros mi priča o svojoj drugarici iz razreda, koja je inače dijete koje odrasta u domu. Pretežak teret nosi ova curica na svojim malim leđima... Majka, psihički nestabilna, otac - taj pojam za nju ne postoji, nikad se nije ni saznalo ko joj je otac... Par puta socijalne službe su pokušavale da je vrate mami, koja je obećavala da će ovaj put stvarno da se potrudi da joj bar malo bude majka.Nažalost, prošle zime, kad su je poslednji put odveli i ostavili kod mame, desilo se nešto što je nama običnim roditeljima nezamislivo.Majka je svoju kćerku odvela u neko selo u blizini grada, ostavila je u lovačkoj kućici, bez hrane i vode, bez struje... Dijete je dva dana i dvije noći tu provelo sasvim samo... Slučajno su je pronašli lovci, promrzlu, gladnu, uplakanu. Majku od tada ne smije viđati. Ponovo smještena u dom u gradu.Vratila se u školu, ali nikad više ista... Kao ptica slomljenih krila ide ona u odjeljenje sa ostalom djecom, ista kao oni, ali sasvim drugačija... Mala curica... Samo joj je devet godina... Juče je došla u školu, poderane čizme na njoj, noge mokre od snijega koji se topi... Učiteljica je zamoli da se izuje, da joj osuši čizmice i čarapice ( štramplice i nije imala ).  U školu ide u duksu, jer nema zimsku jaknu... Priča mi kćerka, kako su joj se neki dječaci smijali... Pita ona mene:" Mama, šta misliš, kad bi joj ja odnijela one pumine gojzerice i onu zimsku jaknu što mi je malo veća?" Nisam sigurna da li me je više pogodila priča o bosim nogama jedne male djevojčice ili gest moje kćerke... Naravno da sam joj dala odobrenje da odnese to u školu... Cure su odmah ustale, uzele vrećicu od jednog paketića, spakovale u nju slatkiše, školski pribor... Mlađa kćerka je našla barbiku, koju je tražila od Sv. Nikole i spakovala je u vrećicu... Moj školarko je otišao u školu sa poklonom za školsku drugaricu.Znam da joj to neće život učiniti lakšim, ali drago mi je ako joj bar malo bude toplije oko srca ove zime... Bar će joj ovo popodne jedna barbika učiniti ljepšim...
Ponosna sam na svoje kćeri... Ponekad od djece tako puno možemo naučiti....
Morala sam ovo podijeliti sa vama.Idu praznici... Svi im se radujemo.Većina nas će ipak imati praznike dostojne čovjeka... Sestrica Ogija Gudelja će ovaj Božić dočekati bez svoga brata... Djevojčici iz razreda moje kćerke, Nova Godina, nažalost, neće donijeti bolji život... Neću kriviti državu, politiku, nikoga, za bilo kakve propuste... Svi smo mi samo ljudi... Oko nas je toliko djece, koja nemaju sjeja u očima... Kad bi se ovih dana svako od nas sjetio samo jednog takvog djetete... Možda im naša pomoć ne bi pomogla da u 2012. žive bolje, ali mi bi bar u Novu Godinu ušli čistijeg srca i srećniji...
 

[ Generalna ] 19 Decembar, 2011 12:47

Danas su moj grad ukrasile prve pahulje snijega.Zima se potrudila da ovaj svečani dan učini još ljepšim.Snijeg je, naravno, najviše obradovao moje curice.Iako je još rano za zimske radosti i pravljenje omiljenog nam Snješka Bijelića, mi smo jutros bile vrijedne, pa napravile jednog malog, kućnog Snješka.Uz ovu fotografiju, želim da čestitam slavu svim dragim ljudima koji danas slave.Nadam se da će vam ovaj naš mali zimski drugar izmamiti bar mali osmijeh na lice.I još moram da kažem da smo ga vrlo lako napravile - od jedne čarape, malo pirinča i mrvice mašte :)

 

[ Generalna ] 18 Decembar, 2011 11:26
Ne sjećam se više boje tvoga glasa,
ne sjećam se ni vina što smo ga zajedno pili.
Poslije tebe sam pronašla nove luke spasa
i drugi su me u svom naručju krili.
 
Ne sjećam se ni koliko tamne su bile tvoje oči,
niti svega što si mi rekao na kraju
i poslije tebe su postojale srećne noći
koje sam provodila u tuđem zagrljaju.
 
Ne sjećam se tačno ni dana tvog odlaska...
Da li je bilo ljeto ili je jesenja kiša pala.
Da li sam plakala zbog tvog polaska
ili sam drugom poglede krala.
 
Priznajem da sam ljubila druge i željela ih za sebe,
da te danima nisam vraćala u snove...
Zauvijek, dragi, važilo je za tebe!
Ne i za mene...
Ti si mi bio samo stanica, do avanture nove.
[ Generalna ] 16 Decembar, 2011 21:08

 Sinoć sam pisala o ovogodišnjim pripremama za maskenbal...

Obećala sam da ću večeras da napišem izvještaj o tome kako je bilo...

Osvojili smo prvo mjesto :)))

Nisam sigurna da li su večeras srećniji klinci ili njihove mame :)

 

Evo slika pobjednika:

 

 PROLJEĆE

LJETO

JESEN

ZIMA

AUTORI KOSTIMA I PONOSNE MAME :)))

[ Generalna ] 16 Decembar, 2011 14:01
Svaki naš susret novi
donese mi - pomalo sreće, šapat boli...
I shvatam - da lažem sebe da sam preboljela,
ali i dalje pričam da te nikad nisam voljela.
 
Svaki naš susret novi
vrata istine mi otvori...
I priznajem sebi da ti nisi ni lošiji ni bolji,
od svih onih koji su nekad bili moji.
 
Svaki naš susret novi
pokaže mi koliki smo stranci postali
i ostavim srce da se sa tugom bori,
jer poslije svega, ni prijatelji nismo ostali.
 
Ali se nadam da će neki naš susret novi
ponovo vratiti bar dio topline među nas
i da će jednom nestati ove boli
onog trenutka kad ti čujem glas.
 
 
P.S. Zahvaljujem se luni71 na ovoj divnoj slici!
[ Generalna ] 15 Decembar, 2011 21:42
Moja sestra i ja smo bogate žene.Svaka od nas ima po tri mala anđela - ona dvije kćerkice i sina, a ja sam mama tri djevojčice.Djeca su nam sličnih godina, živimo u blizini, tako da s pravom mogu reći da zajedno odrastaju.
U našem gradu se već tradicionalno u decembru održava dječiji maskenbal.Ove godine sam ja dobila zadatak da pripremim kostime za djecu.Pošto imamo dvije bebice, samo četvero starije djece će učestvovati na maskenbalu.Razmišljala, razmišljala šta da napravim, pa odlučih da napravim grupnu masku - četiri godišnja doba.Počelo je kao zabava, ali preraslo u ozbiljan posao.Zaista sam se umorila ovih dana.Kuća je bila puna platna, folije, šljokica, suvog lišća, školjkica... Svaki kostim sam sama osmislila, pa uz pomoć svoje najstarije kćerke i uradila.
Proljeće, moja srednja mezimica.Ona je princeza u duši, pa smo za nju sašili zelenu haljinu, poput onih za princeze.Napravili leptiriće, cvjetiće za kosu, narcise, koje će naše proljeće nositi u ruci.
Ljeto će biti jedini dječak u našoj porodici.Za njega - more, delfine, zlatne ribice i morske zvijezde... Puno sunca u kosi...
Jesen je moja najstarija kćerka.Mamina ljepotica će imati masku od suhog lišća i suknju koju je mama ručno sašila.Preko cijele suknje sam ušila suho lišće, koje smo jesenas sakupljali u šetnjama.
Zima je najstarija curica moje sestre.Suknja koja mi je uzela najviše vremena - dugačka suknja, puni krug, na koju sam ručno ušivala kuglice od alu- folije.Koliki je to posao bio... Dovoljno jereći da sam potrošila tri paketa folije.Šljokice,malo pahuljica u kosi i zima je spremna.
Sutra je maskenbal.Sretni smo što idemo svi zajedno.Bebe će ove godine da pričekaju, a sledeće zime i one idu sa nama.
I još moram da napišem kako mi prije par dana starija curica reče: Mama, ove godine smo četiri godišnja doba.Zamolićemo tetku da nam sledeće godine rodi još jednu bebu, pa ćemo biti sedam dana u nedelji :))
Pozdravljm vas sve i mislite sutra na nas.Nagrada nam nije bitna, njihov sjaj u očima je vrjedniji od svega.
Evo jednog detalja naše maske...
 

 
 
[ Generalna ] 13 Decembar, 2011 19:16
[ Generalna ] 13 Decembar, 2011 01:58
Decembar.Još jedan u nizu...Snijega još nema, ali svejedno, vrijeme ne staje...Prolazi još jedna godina...Opet počinje sve iz početka - pripreme za slave, uobičajene odlaske kod prijatelja, sjedeljke uz miris kuvanog vina.Pripreme za novogodišnju noć, Božić, koji dolazi poslije nje...Grad će ovih dana dobiti novo ruho - hiljade lampica povešće nas u neke nove časove.Stare kalendare zamijenićemo novim, očekujući da će nam svaki novi list koji okrenemo, donijeti više sreće u životu.
Sva ta praznična atmosfera ponovo probudi djevojčicu u meni.Radujem se okićenim ulicama, radujem se kuglicama s bora.To su mi uvijek bili najljepši dani u godini.
Sjećam se kad smo sestra i ja ostajale napolju, sve dok nam se nosići i ruke potpuno ne smrznu od hladnoće.Zimski dani , uvijek prekratki za sve dječije radosti... Poslije igre uvijek umorne ulazile u kuću, sretne i spokojne gledale kroz prozor u snijeg koji je i dalje padao bojeći šumu i kuće u bijelo.
Onda su došli neki drugi dani.Dječije snove zamijenili su neki drugi.U decembru smo počinjali sa pripremama za novogodišnju noć.Birali smo haljine koje ćemo obući tu veče...Satima smo sa prijateljicama razgovarale o tome kakvu ćemo frizuru napraviti, kakav nakit odabrati...Odlazile smo na jutarnje kafe u nadi da će baš taj dan doći neka stara ljubav sa fakulteta u nekom većem gradu.A obično se ne bi pojavio...
Decembar je uvijek davao nadu...Da ćemo sledeće godine imati više sreće u ljubavi, školi...Da ćemo možda baš sledeće godine položiti onaj ispit, koji nsa je kočio na fakultetu.I opet...Prođoše godine...
Danas smo se rasule na sve strane svijeta.Svaka od nas sa nekom svojom pričom, sa nekom svojom ostvarenom ili neostvarenom željom...
Moja sreća su danas tri male zlatne glave, male snene oči, soba puna dječijeg sna.Decembri će dolaziti i prolaziti.Želje će se mijenjati, ali nikad ih neće nestati...
Ja sam svoje najvažnije želje ostvarila - ovaj svijet sam učinila bogatijim za tri anđela.
I kad mi je dan, poput ovoga, jaaaakoooo dugačak...Kada je beba nervozna zbog prvog zubića, pa je cijeli dan nosam i pjevam joj...Kad je mlađa kćerkica ljubomorna što joj je beba "preotela" svu maminu ljubav...Pa čitanje bajki po milioniti put...Ubjeđivanje da moraju jesti...Škola, zadaće iz matematike, pravljenje kostima za školsku predstavu sa najstarijom kćerkicom... Nerviranje zbog razbacanih igračaka od kinder jaja, na koje obavezno stajem na svakom koraku... Presvlačenje mokrih maijca nakon svakog pranja rukica u kupatilu...
Ali onda, sve nerviranje prestane, kad naveče mamu okruže tri mirisne kosice i isporuče mi milion poljubaca za laku noć.
Decembar je...Svi nešto žele...Moje najveće želje su se ostvarile.Decembri koji dolaze biće samo ramovi za lijepe slike koje će anđeli ponijeti sa sobom kad odlepršaju iz našeg gnijezda ♥♥♥
[ Generalna ] 11 Decembar, 2011 21:20
Sad ti više ništa ne mogu reći,
odavno već rečeno je sve.
Za nekog drugog čuvam sve one nježne riječi,
jer tebi ne trebaju.Ti se sad budiš pored nje.
 
Od mene je život sad napravio neku drugu ženu
i suzu neću pustiti pred ljudima,
ali ponekad kad vozovi krenu
da si još tu sjeti me ovaj bol u grudima.
 
Da bi te sakrio, juče je bio mali grad,
a ja sam opet platila i tvoj i moj ceh.
Sa licem anđela, opet si ispao gad,
a ja nemoćna i slaba, dozvolila da me porazi jedan tvoj osmijeh.
 
Sve naše ceste sada su daleke
i po njima je milion hladnih kiša palo.
I bez naše ljubavi, dragi, teku rijeke...
Ja sam ta kojoj više nije stalo.
 
Sad ti ništa više ne mogu reći
Iz prošlosti mrlja možeš biti ti.
Uzalud dragi, uzalud su riječi
nikad više nećemo postojati mi.
 

 
 
[ Generalna ] 10 Decembar, 2011 16:50
Često mi se u životu dešavalo da sam nešto što sam dugo željela dobijala sa zakašnjenjem.I to tolikim zakašnjenjem, da je apsurdno da sam uopšte to i dobila.Da mi je sama pomisao da sam tako nešto željela djelovala smiješno.Nije važno da li je riječ o nečemu materijalnom ili sam željela da saznam neku informaciju koja mi je u tom periodu života bila značajna.Želja je postojala, nije se ostvarila i to je to...Već sam i zaboravila na nju, a onda odjednom... Ostvari se.
Pitam se, da li negdje gore, postoji neko ko bilježi naše misli, zapisuje sve naše snove i želje.Kolika mu knjiga treba za to? Da li se umori od pisanja? I taj neko, kad dođe do našeg imena u toj knjizi želja, zamahne čerobnim štapićem i ostvari nam neke snove koji više nisu u modi, koje smo odavno prestali sanjati...
Šetam se ja tako neki dan gradom i u izlogu ugledam crnu haljinu - ma baš onako, kao da je za mene krojena.Već se zamišljam u njoj na  dočeku Nove Godine.Cijena - prava sitnica - četvrtina plate mog muža.I šta sad - da li da je želim ili ne? Gledajući na cijenu, vjerovatno ću i nju dobiti tek kad izađe iz mode.A opet, od trenutka kada sam je ugledala, znam, da je ona haljina baš za mena skrojena.
Reče mi neki dan u komentaru annasa2n, kako zapisuje na papirić sve što bi voljela da joj se dogodi ili šta bi željela da ima u životu.Reče da su joj se želje uglavnom ispunjavale... Vrijedi pokušati :-) Nije baš na papiriću, ali ovako je bolje.Papirić se može izgubiti, a ovo ovdje ostaje.
Ne znam da li će baš do Nove Godine onaj gore što zapisuje i čita želje doći i do moje haljine, ali ako ne dođe, bar ću se potruditi da mi muž pročita ovaj post.
A haljina... Pa da, haljina je baš kao za mene krojena.
 

[ Generalna ] 07 Decembar, 2011 12:08
Da li je ovo što osjećam prezir, kajanje il stid
i kad te sretnem, trebam li okrenuti glavu,
a uvijek je tako - uz ljubav treba graditi i zid,
jer nikad ne znaš vidi li on u tebi onu pravu.
 
Sad ponovo u mjestu stojim,
al neću dozvoliti da mi suze zamagle oči,
ponovo pobjede i poraze brojim
i dopuštam da zbog tebe probdijem ove proljetne noći.
 
Ni voljeti, ni mrziti ja te ne mogu,
jer da te mrzim ja nemam snage,
a za svaki tvoj pogled ja zahvaljujem Bogu, 
jer samo tvoje oči meni su drage.
 
Ponekad dođu dani kad samo zbog tebe živim
i samo zbog tebe ulicama lutam, 
a onda dođu dani, kad samu sebe zbog toga krivim
i shvatim da si ti odavno nekoj drugoj prodan.
 
I mada prošlosti, pa ni sadašnjosti nemam sa tobom,
a u budućnost se pogledati bojim,
ja te još uvijek nosim sa sobom
i jutra bojim osmijehom tvojim.