Potražim te katkad

u nenaslovljenim tomovima

knjiga nedosanjanih ljubavi.

Tumaram predjelima nemira,

predgrađima snova,

ne bi li pronašla tren

kad dodirnuće se naši

izgubljeni svjetovi.

Ogrnuta plaštom od tmine

grozničavo prevrćem šoljice

ispijene kafe

– možda su u njima iscrtani

tvoji putevi,

možda na njima si sam…

Sklapam oči.

Krećem ti u susret.

Na putu nikoga nema,

osim tišine.

Prepoznajem te katkad

u paralelnim ulicama samoće,

dok koračamo putevima

koji se nikad spojiti neće.

Hladno je…

Na plašt od tmine

kupe se hladnoće.

Ko čipkani kišobran,

sklapam još jedan dan.

U praznu sobu spušta se veče.

Grlim ko sestre svoje samoće.