Poželiš li

prošetati daljinama,

srebrnim stazama čežnje.

Pustiti misli da procvjetaju

ko teški,

crveni makovi…

Oslušni,

na tren!

Zamirisaće

na minule majeve,

sve pjesme tvoje,

na cvjetove divlje trešnje…

Puteve neka ti oboje

zelene vrbe,

breze,

imela…

I neosjetno,

ko laka groznica

- ja prosuću se

mislima tvojim

ko šaka pepela…

Koračaj brže!

Daljine su samo tvoje…

A, da li ćeš se skriti?

Prećuti,

ono što oboje znamo

- u času

kada me

najmanje bude bilo,

u tebi

i svemu tvome

najviše će me biti!