[ Generalna ] 29 Novembar, 2011 23:18

 Kad nam se približi decembar, po tržnim centrima se pojave prve kuglice za jelke i čokoladice sa bajkovitim slikama, u našu kuću se uvuče priča o Deda Mrazu.Starije djevojčice još uvijek vjeruju da Deda Mraz zaista postoji.Od početka decembra one postanu najbolja djeca na svijetu - redovno peru ruke prije jela, a da ih mama zbog toga ne mora opominjati, jedu ono što inače ne žele da probaju, skoro da se nikad ne svađaju... Jer, pobogu, Deda Mraz vidi sve! Onda, danima prije Svetog Nikole i Nove godine, crtaju i pišu pisma Deda Mrazu.Mlađa kćerkica nacrta svoje želje, jer još ne zna da piše.

Uživam u tom njihovom preobražaju - kad u decembru od pravih malih đavola, postanu princeze i djevojčice za primjer, pa ne želim da ih Sv. Nikola i Deda Mraz razočaraju.Uoči Sv. Nikole, na prozoru se pojave pokloni koje one uz vrisku otvaraju.Sv.Nikola im obično donosi igračke i slikovnice koje su poželjele. Uoči Nove godine Sv. Nikolu zamijeni Deda Mraz...

 

Tata i mama su prošle godine uoči dolaska Deda Mraza bili manje maštoviti, pa smo pod jelku stavili obične paketiće u vrećicama, sa slatkišima koje one najviše vole.Sve u svemu, dolazak Deda Mraza, kod njih i nije izazvao toliku euforiju kao dolazak Sv. Nikole.Starija curica je to prokomentarisala ovako:"Mama, stvarno nisam vjerovala da je Deda Mraz toliko siromašniji od Sv. Nikole". A onda su uslijedila pitanja:jesu li Sv. Nikola i Deda Mraz braća? Ako je ove poklone ispod jelke ostavio pravi Deda Mraz, ko je onda onaj Deda Mraz u tatinom preduzeću, kako je onako ružan izašto je imao crne brkove kao neki lopov?

Ove godine cure su ponovo počele priču o poklonima i praznicima.Vjerovatno će za koji dan ponovo početi da pišu pisma sa svojim željama...

Ko zna do kada će vjerovati u čaroliju praznika... Ja ću se truditi da i ove godine i Sv. Nikola i Deda Mraz navrate u našu ulicu.One će se radovati poklonima, a ja djevojčicama koje bi svaka majka poželjela.

 

[ Generalna ] 27 Novembar, 2011 00:59
Uskoro će kazaljke dotaći jedna drugu
i doći će novi dan.Ko lopov, nepozvan.
Poznat je datum, nekako miriše na tugu
i sa sobom nosi neki davno lik znan.
 
Sutra ću sa njim vino piti, 
slavićemo što nas je anđeo u knjigu sudbine upisao
i biće smijeha, a gdje će sreća biti,
jer još me boli što ti nikad zbog mene nisi disao.
 
Možda se čak i ti sutra pojaviš
i možda se sjetiš one jesenje noći...
Možda ćeš i ti sutra da slaviš,
svjestan da nada mnom još uvijek imaš neograničene moći.
 
A ja sad živim neki život novi
i imam nekog ko za mene diše.
Možda se baš uz njega ostvare svi moji snovi,
al, primiče se ponoć i nekako mi i ova sreća na tugu miriše.
 
Rekli su mi da vrijeme liječi sve rane,
a evo, već se primiče i godina nova, 
sa sobom odnosi sve one tužne dane,
al boli me što odnosi i one u kojima si ti bio jedini anđeo mojih snova.
[ Generalna ] 23 Novembar, 2011 23:55
Večeras se ponovo stari nemiri bude
i opet me bole neke stare rane.
Ne vidim nebo i ptice, ne čujem ljude
i ponovo sabiram sretne i tužne dane.
 
A bilo je sreće... jer ja sam tako htjela,
htjela sam vjerovati da te je meni poslao Bog,
a sad je za kajanje kasno, jer nisam smjela
vjerovati da će za mene kucati dio hladnog srca tvog.
 
Bilo je i tuge, al tuge uvijek ima...
I kad te sreća prati, tuga se katkad javi
i sad je tužno, jer snijeg je pao i došla je zima, 
a neku drugu će od vjetra čuvati tvoj topli džemper plavi.
 
Večeras se ponovo stari nemiri bude
i tvoje ime ponovo ispisujem po prozorskom staklu,
a sutra ću opet varati i sebe i ljude
sa skrivenom željom da ćemo se sresti u raju ili paklu.
 
Al, život ide dalje i ja ću nastaviti da glumim sreću, 
jer još ima lijepih dana koje nosi maladost,
a onog dana kad svoju dušu predam Bogu, 
molim te zapali za mene jednu svijeću
i budi sretan - sve ti je oprošteno,
jer ti si pored tuge, još uvijek moja najveća radost.
 

[ Generalna ] 23 Novembar, 2011 12:03
 Kao mama tri djevojčice, rijetko kad imam vremena da kafu popijem baš na miru.Uvijek je neka od njih tu u blizini, sa svojim pričama i idejama.Moja srednja kćerkica, iako još mala, čini se najviše liči na mamu, kad je moda u pitanju.Već sad, kada ima samo četiri godine, mogu da primijetim, da će kad poraste biti prava dama sa stilom.Kada se spremamo da idemo u šetnju ili nekome u goste, ona ništa ne prepušta slučaju - sve na njoj mora biti savršeno.Samostalna je, boje je znala već kao vrlo mala, tako da se sama oblači i slaže svoje odjevne kombinacije.Juče popodne dok sam sjedila, pila kavu i razgovarala sa njima o svemu i svačemu, ona mi reče kako bi bilo baš zabavno kad bi ona i mamica mogle da se zabavljaju i njoj i seki naprave male torbe. Pravo žensko, pomislila sam u sebi. Sad su to torbice koje same pravimo, ali tako to počne - jedna torba, sandale, čizme... Ipak, ja kao prava mama, svojim curama želim da budem prije svega drugarica, pa smo se bacile na posao.Prva torbica je gotova, drugu ćemo raditi danas. Oči moje kćerkice, kada je vidjela svoju torbicu, bile su mi najveća nagrada za uloženi trud :)
  
 
 
[ Generalna ] 20 Novembar, 2011 23:50
 Da svi dani budu njihovi.Da ih čuvamo mazimo i volimo... Ja već uživam u tom zadatku i najljepšem mirisu na svijetu :)))
 

[ Generalna ] 18 Novembar, 2011 12:29
Šta će na kraju ostati tebi i meni
i da li ćemo pronaći sreću,
hoćeš li moje oči prepoznati na nekoj drugoj ženi
ili će ove oluje ugasiti ljubavi naše svijeću.
 
Hoće li mi drugi moći zamijeniti tebe
i njegova ljubav hoće li mi ugrijati zime
ili ću ja zauvijek pobijediti sebe
onog trenutka kad uzmem njegovo ime.
 
Život nas je razdvojio...
I to tako mora biti.
Ti nikad nisi do našeg susreta dane brojao,
zbog toga ću uvijek u oku suzu kriti.
 
A budućnost nam nešto novo nosi,
al tebe nikad vratiti ovdje neće...
Vratiće sjećanje...
Poneku pahulju sniježnu u tvojoj kosi
i voz koji uvijek sa ove stanice kreće.
 
Nada... da ćemo se ponovo sresti,
još samo u to vjerovati mogu.
Da ćeš doći i sa sobom me povesti,
još se za to tajno molim Bogu.
 
A mi ćemo se sresti, ja to znam
nije važno gdje, kada i s kim ćemo tad biti...
Osjećam da ćemo se sresti i zato se pitam
da li ću uvijek od drugih svoju ljubav moći ovako kriti.
 
 
[ Generalna ] 15 Novembar, 2011 13:57
Nakon subote, koja je bila rezervisana za igru na novom igralištu i jedan dječiji rođendan, cure i ja smo se dogovorile da nedelju provedemo u kući.Da se odmaramo, družimo i uživamo.Da nam se ipak dan ne bi sveo na gledanje crtića, odlučile smo da budemo kreativne.Kuhinjski sto smo zatrpale bojicama, makazama, papirom u boji, ljepilom, perlicama...Ma nema šta tu sve nije bilo...
I onda je počelo... 
- Mamaaaaaaa, seka kaže da sam ja mala, da ne znam sama lijepiti papir! Ne da mi makaze! - plakala je mlađa kćerkica.
- Nije mama, ja sam samo htjela da joj pokažem kako se to pravi! - pravdala se starija.
Kako je vrijeme odmicalo, ljepila je bilo više u njihovoj kosi i na rukicama, boja po majicama, nego na papiru.Sve više je mama sjeckala, lijepila i oblikovala naše kreacije, a one su se sve više prepirale oko toga čiji je rad ljepši.Od čiste i uredne kuće ništa nije ostalo...Papira na sve strane.
Ipak, naposlijetku, imale smo malu izložbu svojih radova.Cure sretne i ponosne što su toliko talentovane i kreativne.A mami umjesto odmora, još sat vremena čišćenja za njima.Tako mi i treba, ipak je to bila moja ideja!
 
[ Generalna ] 09 Novembar, 2011 11:51
Prije desetak godina, dok sam još bila dovoljno mlada da mislim kako mogu imati povjerenje u ljude, povrijedila me je osoba s kojom ni do tada, a naročito poslije toga, nisam imala nekih dodirnih tačaka u životu.Povrijedila me je strašno... Nikad joj to nisam zaboravila... I nikad neću...Oprostila jesam.Ili sam bar mislila da jesam...
Nedavno se ta osoba našla u identičnoj situaciji, kao ja nekad.Kakva ironija!Nakon svega, nije to sad toliko ni bitno, ali me je iznenadila jedna stvar: sa koliko sam ja to potajnog likovanja u sebi dočekala.Kako sam se onako, negdje u dnu duše nasmijala tuđoj nevolji.Prepala sam se i postidila same sebe.
Da li je to u nama želja za naplatom starih dugova ili pak zrnce zla koje ne želimo i nećemo sebi da priznamo?
 

[ Generalna ] 07 Novembar, 2011 13:15
I šta sad još mogu da ti kažem?
Vrijedi li reći da te mrzim ili čak volim,
ako kažem da te mrzim sebe ću da lažem,
a za ovo drugo moram biti spremna ponovo da molim.
 
Ali ipak, samo da se suza ponovo ne pusti
da kraljica voda ne izađe iz oka mog
bolje da na licu ostane snijeg gusti
ili čak nježnost poljupca tvog.
 
Izgubiće se i ovi večerašnji snovi,
koji ovu stvarnost ljepšom čine...
Šta mi može donijeti neki dan novi,
sem, da moje srce opet zbog tebe gine.
 
I šta sad još ti mogu reći
- da te volim ili mrzim, to sad nije važno,
jer znam da ću zbog tebe još mnoga cvjetna polja preći,
ali i suze kriti u oku, a smijati se lažno.
[ Generalna ] 02 Novembar, 2011 22:27
Da li ćeš možda kad sve ove godine prođu
shvatiti kolika je bila moja čežnja za tobom?
I tad ću među gostima koji će ponovo kod mene da dođu
 ugledati tebe sa ženom, koju ćeš iz navike povesti sa sobom.
 
Možda ćeš jednog proljetnog jutra shvatiti da nikad nisi sretan bio
i da su svi tvoji uspjesi bili samo sladak ukus poraza.
Uzalud će tad lipa mirisati, jer kad je trebalo nisi zbog mene pio
i ljubio si žene sa usnama od mraza.
 
Možda će te zvjezdane ljetne noći vratiti u dane kad si bio sretan
i sjetićeš se jedne žene kojoj si bio drag,
da li će tada tvoje lice zamračiti pogled sjetan
zbog toga što si sa drugom u srcu jedne noći prešao njen prag.
 
Znam da ćeš je ljubiti u hladnim jesenjim noćima,
dok u moju sobu bude ulazio miris kestena...
Možda će i ona boju meda nositi u očima,
ali će i tada postojati samo jedna vječno u tebe zaljubljena žena.
 
A svaki put kad pahulje prekriju sve naše snove
i kad mi se učini da ti prolaziš od svakog sličnog kaputa, 
ja vjerujem da ćemo se oboje sjetiti jedne godine nove, 
kad si se poražen vratio sa jednog dalekog puta...
 

[ Generalna ] 02 Novembar, 2011 00:49
 Još jednom se okrećem ispred ogledala...Zadovoljan osmijeh... Da, baš takav kaput mi je bio potreban.Da mi se slaže uz onu crnu haljinu i čizme.Mada... Čini mi se da mi je juče u prodavnici nekako bolje stajao... Kao da sam juče u njemu djelovala malo mršavije.Nema veze, probaću i onaj crni od prošle godine, nije ni on tako loš.Ili onaj crveni... Možda onaj kratki sivi... Još juče mi se činilo, da će me snijeg iznenaditi, da neću imati šta da obučem, a danas evo stojim ispred ogledala i pravim čitavu malu modnu reviju od kaputa iz svog ormara.
Koliko kaputa... Dezen na jednom od njih me vrati u prošlost.Podsjeti me na kaput koji je moja majka nosila dok sam bila dijete.Sjetih se nekih davnih snjegova, zima u roditeljskoj kući, nekih sada već starih Novih godina...
Sjetih se jednog oktobra, kada me je moj voljeni uzeo za ruku i poveo u neki samo naš svijet.Tu veče sam znala da je on, baš onaj - pravi.Smeđi kaput koji sam tu veče imala na sebi i dalje stoji u nekom od ormara.Ko zna...Možda će jednog dana moja kćerka poželjeti da ga obuče...
Moja kćerka... Kao da sam je juče rodila, a već ona meni dijeli savjete.Sve više mi je drugarica, sve manje dijete.Sjetih se njene fotografije u crvenoj jaknici sa kapuljačom.Sačuvala sam i tu jaknicu...Ko bi rekao da je ona nekad mogla da je obuče...
Kako godine prolete...Svake zime se trudimo da dobijemo baš onaj novi model iz izloga.Kao da nam je baš on nedostajao.Mijenjamo modele, ne razmišljajući o tome da svaki kaput koji smo skinuli sa sebe i odbacili ga, nosi u nepovrat i dio nas...
U kući mojih roditelja, ove zime u ormaru će biti jedan kaput manje...Baka, koja je čitav život bila uz nas zauvijek nas je napustila...Svi kaputi ovog svijeta nikada me neće moći ugrijati, kao toplina koju mi je ona usadila u srce i koju ću nositi sa sobom čitav život...
Željela bih da svojoj djeci prenesem u srca dio te topline... Da je čuvaju kao drago kamenje dok budu rasle, a po bojama kaputa neka se sjećaju samo lijepih trenutaka iz djetinjstva.Neka ih ta toplina grije kroz sve hladnije zime koje život nosi.Da ljepše i lakše hodaju stazama svoje sudbine...