Uz šoljicu kafe...

Pored rijeke,
usamljene,
šume topole,
još jedan januar,
ispraćajuć na put.
Drhte na vjetru
njihove grane gole.
Studeni vjetar
okiva mrazom,
prazan seoski put.

Pored rijeke,
usamljene,
topole šume.
I drvo drhti,
nejake grane je strah
- da drumom ne naiđu
siluete crne,
što sasjeće mlado stablo,
pretvorit ga u prah.

Pored rijeke,
usamljene,
šume topole.
Sanjaju ljetnje noći,
krošnjom da dodirnu zvijezde...
Puštaju treperave snove
u granama da im se gnijezde,
čuvaju
i griju
u njihovoj samoći.

U sazvučju leptirovih krila
šapućem te.
U svim mojim tišinama
lelujaju pore tvoga imena.
Oblačim se u izblijedjele boje
iznošene žudnje
i kao razbaštinjena kneginja
lažnim sedefom bojim sivilo.

Šapućem te.
U paviljonu samoće
uporno rastjerujem moljce beznađa
i s večeri,
kao vrijedne kristale,
po sobi raspoređujem
modre oblačiće sjete.

Udišem te,
kao miris nove jeseni
i
brižljivo skrivam od nadolazećih
snijegova zaborava.

Kasni novembar
kao haljine od svile
po sobi
raspoređuje tmine.
Tu, gdje vrijeme
već odavno stoji,
jedino još vijerno
množe se praznine.

Iz krletki od zlata
odletješe ptice
šarenih krila.
I kao ukrasi od stakla,
na studenom vjetru
trepere tuge,
tamo gdje pjesma
nekad je bila.

Kasni novembar
obojiće injem hrizanteme.
Da li to neko kuca na vrata?
Tišina.
Pustoš.
Uzalud nada!
Počinje kiša…
Prolazi vrijeme.

Već je prošla ponoć kada sam, pretvarajući se da spavam, osjetila da je i ona, konačno zaspala pored mene. Mirisala je na toplu čokoladu, topla, malena i nježna. Poljubila sam joj kapke i trepavice, pomirisala kosicu i ušuškala je ispod pokrivača, da joj ni slučajno, oni nježni, bezbrižni dječiji snovi ne bi pobjegli do jutra. Spavala je, u rukama čvrsto držeći omiljenu plišanu igračku. Malog Plavog Slona.

Ne sjećam se više kako je započelo njihovo prijateljstvo. Uostalom, sve prava prijateljstva i započnu spontano, pa taj trenutak kada smo svog prijatelja upoznali više i nije bitan. Bitni su oni trenuci koje smo kroz život dijelili, koji su od nas učinili bolje, bogatije ljude.

Jelenino prijateljstvo sa Malim Slonom, mogla bi slobodno reći, tako traje već godinama, iako će Jelena tek u julu ugasiti četiri svjećice na rođendanskoj torti. Mali Slon, gledajući na ostale plišane igračke, kojih moje djevojčice imaju bezbroj u svojoj dječijoj sobi, zaista nije ništa posbno. Već prilično izlizan, izblijedio od mnogobrojnih pranja i sa otiskom dječije ruke oko vrata nastale od neprekidnog nosanja, Mali Slon, na prvi pogled i nije reprezentativna igračka.Ipak, moju Jelenu svi prepoznaju po ovom malom plišanom prijatelju.

Prošao je Mali Slon sa nama do sada čitav jedan život, koji sve ostale igračke ovoga svijeta nikada neće doživjeti. Družeći se sa svojom trogodišnjom djevojčicom i njenim plavim saputnikom, više me niko ne može ubijediti da je to samo igračka. Dobro znam, da negdje ispod plavog pliša kuca maleno, nježno srce, koje sve razumije, sve čuje i zna, a opet ćuti i čuva tajne pune svemira, mašte, vila i Snježnih Kraljica, koje snježnih, zimskih večeri lupaju u prozore, remeteći spokojni dječiji san.

Udisao je Mali Slon mirise Grmeča, šetajući s Jelenom zelenim puteljcima pored potoka u selu. Šetao se kršnom Hercegovinom. Grijao na vrelom avgustovskom suncu negdje u Herceg Novom. Kao Jecin veliki drug, zajedno su uživali u šetnjama Gospodskom ulicom na proljetnom suncu u Banja Luci. Kišnih, sumornih martovskih dana,u jednoj bolničkoj sobi u Prijedoru, Mali Slon je tješio dvoipogodišnju djevojčicu, iscrpljenu i bolesnu… Najbolji drug i najdraži plišani zagrljaj.

Protekli vikend je donio prvo,pravo proljetno sunce i na obalu Une. Idealno vrijeme da odemo u prirodu, da se odmorimo od preduge zime i svega onoga negativnog što je zima donijela sa sobom. Mala Novska Rujiška nas uvijek čeka. Naš dio zemlje, sunca i neba. Uživanje u šetnji, u igrama pored škole, trčanju, branju visibaba i jagorčevina. Rezultat uživanja, nakon povratka u grad bilo je puno kupatilo prljavog veša. Na vrhu te gomile, kao kralj, sjedio je Mali Slon, potpuno prljav od blata. Njegov red za „kupanje“ u mašini za veš, došao je tek kada sam u mašinu stavljala treću turu prljavog rublja. Bilo je već prilično kasno, starije curice odavno zaspale, a Jeca, iako umorna od dva dana provedena u prirodi, nespavanja, skakanja i trčanja, ipak nije htjela na spavanje. „Jelena, idemo na spavanje!“ već prilično umorna, više sam naredila, nego nježno rekla. Pogledala me svojim krupnim, crnim očima, u koje kao da su se tog trenutka slile sve kiše ovoga svijeta. Brada joj je zadrhtala dok mi je govorila:“Mama, a Mali Slon? Gdje je? Ne mogu bez njega spavati.“ Pokušala sam da je smirim:“Jelo, mama je stavila Malog Slona da se okupa. Vidjela si kako se isprljao na selu. Treba mu vremena da se okupa, a kad izađe iz mašine, biće mokar, mora se osušiti, pa nećeš moći da večeras spavaš s njim“ Otišla sam do korpe sa igračkama i u noj pronašla novu macu Hello Kitty. „Jeki, možeš li večeras spavati sa ovom macom? Samo dok se slon ne osuši, neka te ona čuva.“ Kao svaka dobra, umorna djevojčica koja sluša mamu uzela je macu i pošla u svoju sobu. A onda je zastala na vratima, okrenula se i pogledala me. Niz obraze su već išli potoci suza… „Mama, ne mogu. Pogledaj ovu macu. Ona čak nema ni usta! Moj Mali Slon ima usta i uvijek je nasmijan. On mi je najbolji prijatelj…“ Došla je do mene, zagrlila me oko vrata,sva mokra od suza i prošaputala:“Mamice, možemo li sačekati da se Mali Slon okupa?“ Naravno da smo ga sačekale. Još mokrog, izvadile smo ga iz mašine za veš i odmah otišle na spavanje. Držeći u ruci vlažnu plišanu igračku, Jelena je zaspala čim sam je spustila u krevet. Pazeći da je ne probudim, nježno sam joj iz ruku izvukla malenog druga. Stavila sam ga na sto pored kreveta, pa sam i njega pokrila maramom,koju sam pronašla u ormaru. Poljubila sam svoju Jelenu u kapke i crnu kosicu. Poljubila sam i Malog Plavog Slona i namignula mu… Znam da je razumio šta u tom trenutku osjećam. Zna on sve… Velika je stvar u svijetu u kome živimo imati jednog takvog prijatelja nježnog, plišanog srca, koji je uvijek nasmijan.

Razlila se pozna jesen
u novembarskim kišama.
Umire Sunce…
Nestaje i poslednja mu rumen.
Spava skriveno, negdje,
za dalekim zelenim tisama.

U sobi tmina.
U uglu,
kao da sluti kraj,
u šištavom ropcu
izgara svijeće sjaj.

Na hibiskus noć miriše…
Ja, sanjam prostranstva,
tople,proljetne kiše…
Rusiju,
stepe…
Mjesec, ko srebrn samovar…

A, iza planina, dolaze
ledena jutra sniježna.
U sobi
tmina…
Ko šalom od teške svile,
ogrnula me čežnja.

Zamisli…
Ugledaš mi lice
kroz maglu godina
pretvorenih u prah.
Na dlanu držiš
sopstveno srce,
pratiš mu ritam
– taj ehom donesen
iskonski strah.

Zamisli…
Bježiš od svega,
a Sunce te prati
– paklena kugla
na horizontu boje mesa.
I vrištiš
– al’ glasa nema.
Tišina odjekuje
od tvoga bijesa

Zamisli…
Sanjaš
i
padaš…

Zamisli…
Znaš da to je kraj.
A još bi da voliš
i da se nadaš.

Budiš se.
Nikoga nema...
Ništavilo
i
sablasni sjaj.

Zamisli…
Ugledaš mi lice
kroz maglu godina
pretvorenih u prah.
Na dlanu držiš
sopstveno srce,
pratiš mu ritam
– taj ehom donesen
iskonski strah.

Zamisli…
Bježiš od svega,
a Sunce te prati
– paklena kugla
na horizontu boje mesa.
I vrištiš
– al’ glasa nema.
Tišina odjekuje
od tvoga bijesa

Zamisli…
Sanjaš
i
padaš…

Zamisli…
Znaš da to je kraj.
A još bi da voliš
i da se nadaš.

Budiš se.
Nikoga nema...
Ništavilo
i
sablasni sjaj.

Ne strepim od magli
kad ispod trepavica
mi se spuste,
niti od godina,
što kao nemirna rijeka
kliznuše kroz prste,
dok kao malene svice
plamenom ljubavi
palih sićušna svjetla.

Dušu sam
na srebrn mjesec ukalemila
i grlim svemir kao najdraže
čedo svoje.
U srebrnoj barci snova
plovim ka jeseni zreloj
i Suncu zlaćane boje.

Prolazi život…
U magnovenju
nikada ne svraćam
u ponore sebe,
jer strepim
u tamnim hodnicima duše,
jedne zore,
da možda ponovo
ne pronađem tebe.

Ne strepim od magli
kad ispod trepavica
mi se spuste,
niti od godina,
što kao nemirna rijeka
kliznuše kroz prste,
dok kao malene svice
plamenom ljubavi
palih sićušna svjetla.

Dušu sam
na srebrn mjesec ukalemila
i grlim svemir kao najdraže
čedo svoje.
U srebrnoj barci snova
plovim ka jeseni zreloj
i Suncu zlaćane boje.

Prolazi život…
U magnovenju
nikada ne svraćam
u ponore sebe,
jer strepim
u tamnim hodnicima duše,
jedne zore,
da možda ponovo
ne pronađem tebe.

U jednom dalekom gradu, živjeli su otac i majka sa svoje dvije kćeri. Djevojčice su bile veoma ljupke i nježne. Ipak, mada su rođene istoga dana, iste godine, starija sestrica bila je mirnija, povučenija, nježnija. Mlađa, pak, bila je opšta suprotnost – vesela, pričljiva, brže je skretala pažnju na sebe i svojim zvonkim smijehom unosila radost i raspoloženje u dom svojih roditelja.

Kada su djevojčice napunile petnaest godina, otac i majka ih pozvaše u vrt:

„Djeco, došao je trenutak da vas pustimo u svijet. Ovo će biti putovanje vašeg života. Zapamtite samo jedno – na ovaj put krećete zajedno, ali, odluke koje ćete morati donositi na putu -  donosiće svaka za sebe. Nakon godinu dana, majka i ja ćemo vas čekati u ovom vrtu. Nadam se da ćete se vratiti bogatije! Želim vam puno sreće!“

Poljubivši curice, otac i majka se oprostiše od njih…

Dvije sestre, držeći se za ruke krenuše širokim drumom koji je vodio u nepoznato. Smjenivali su se dani i noći. Sunce poput velike narandže bojilo je horizont u bezbroj vatrenih boja. Mjesec iznad njihovih glava igrao se morima i okeanima, kao dječak šarenim klikerima. Djevojke su se ogledale u bistrim potocima, udisale vjekove hodeći četinarskim šumama koje su se kao zelene svilene marame prostrle ispred njih…

Već pomalo umorne, oko podne, jednog nedeljnog dana, dok čula su se u daljini crkvena zvona, a iz šume je dopirao uporan zov kukavice, djevojke stigoše pred napušten zamak. I mada im niko nije rekao, znale su, da je to odredište njihovog puta.

Užle su u predvorje zamka, hladno i prostrano. Sa zidova su ih pozdravljale navjerovatno lijepe slike – prirode, lova, berbe grožđa i nepoznatih Bogova i Boginja koji su uživali u svim blagodetima vječnoga života.

Ispred njih stajalo je četvero velikih, teških, hrastovih vrata. Znale su da moraju da ih otvore i da uđu u svaku prostoriju iza njih, ma šta ih tamo čekalo.

Otvoriše prva vrata. A tamo u ogromnoj sobi koja se pružila ispred njih, sve je mirisalo na proljeće – tek olistale grane s kojih su se slijevale teške kapi proljetne kiše, cvjetovi divlje trešnje, koji su tako opojno mirisali. Staze ispred njih bile su posute smaragdima. Bezbroj žutih maslačaka bili su prava gozba pčelama i nježnim crvenim Buba – Marama. Sestre se u čudu pogledaše i odlučiše da svaka od njih uzme nešto iz ove sobe, pa kad se vrati kući da pokaže ocu i majci. Mlađoj sestri, pažnju privukoše smaragdi, zeleni kao najljepši virovi Une u avgustu, kad ljeto oboji rijeku. Bez razmišljanja natrpa džepove ovim kamenčičima. Stavila bi ih još u džepove, ali znala je da ih čekaju još tri sobe, a ko zna koliko je blago u njima, kad je ovolika ljepota u prvoj sobi. Starija sestra je razgledala svu tu ljepotu koja je okružuje. Nije znala šta da uzme i ponese ocu i majci, ali kad ugleda cvijet divlje trešnje, okupan suncem, mirisan kao mladost i proljeće, znala je da ne može pogriješiti. Nježni cvijet, bio je ono što je ona ponijela iz ove zelene sobe.

Došao je red da uđu u drugu sobu. Otvorivši druga vrata, dočekaše ih zlatna polja pšenice, umorni, dugi avgustovski dan i plavo nebo posuto safirima. Sve je blistalo na suncu. Cvrčci, drozdovi i lagani ljetni povjetarac bili su jedino što se čulo u ovoj sobi. Mlađa sestra ovaj put džepove natrpa safirima. Starijoj na dlan sleti leptir, plav, kao ljetno nebo. Da, ovaj leptir će biti najljepši dar mojim roditeljima.

Treća soba pred njih prosu svu svoju rumen. Ćilibarske šume, riku divljih jelena i krupne, okrugle divlje kestene. Miris ljeta koje je ostalo za njima izazivao je neobjašnjivu sjetu… Bogata soba, prepuna zlaćane jeseni nudila je svoje plodove, tako lijepe i sjetne u isto vrijeme… Mlađa sestra iz ove sobe ponese predivne ćilibarske cvjetove ukrašene zalćanim listićima. Starija uze tek jedan divlji kesten koji joj je iznenada pao pred noge. Nisu ni stigle da se nagledaju sve te ljepote i čudesa, kad se treća vrata zatvoriše za njima.

Umorne od puta, držeći se za ruke, sestre otvoriše i četvrta vrata: Srebrna soba protkana najljepšim bijelim biserima stajala je pred njima. Bila je pusta i hladna. Čuo se samo vjetar koji je duvao kroz otvorene prozore ove ledene sobe. Sestre su koračale  sobom, koja je bila najduže i najhladnija od svih, ali što su dalje išle, vjetar je postajao sve jači. Mlađa sestra se sagnu da uzme najveći biser koji je ikada u životu vidjela. „O, kako će se otac obradovati, kada vidi koliko sam mu blago donijela“ pomisli dok je rukama dodirivala ledeni bijeli biser. Odjednom, sjeverni vjetar, poče da duva jače nego ikad… Biser joj ispade iz ruke. Jedino što je uspjela, bilo je da dohvati toplu ruku svoje starije sestre. Sestre se zagrliše, dok ih je vjetar nosio kao dva lista u oluji…

Bježeći od zime četvrte sobe, od hladnog predvorja ovog nestvarnog zamka, vratiše se na put kojim su krenule iz roditeljske kuće. Na putu su shvatile da su sve što su pronašle u sobama ovog dvorca izgubile u četvrtoj sobi. Promrzle i umorne zaputile su se kući.

Roditelji su ih čekali u vrtu. Držeći se za ruke, postiđene zbog toga što nikakvo blago nisu donijele, sestre stadoše pred oca i majku. Radosni što vide svoje mezimice nakon toliko vremena, roditelji im potrčaše u zagrljaj.

Starija sestra reče: Oče, zar nisi ljut na nas, što nikakvo blago ne donesošmo?

„O, kćeri moje drage, kako da budem ljut. Vrativši se iz dvorca koji život predstavlja, vas dvije ste se držale za ruku. Veće blago od toga mi nije potrebno! U životu ćemo sticati i gubiti bogatsvo i tako mora da bude, ali ruka sestre, treba da je uvijek tu za nas, kroz sva doba našega života. To je najveće blago koje nam je život dao!“

Ovo je prva bajka koju sam napisala igrajući se danas Dvoboja bajkama u Blogogradu.