Kad istope se

života rumene zore,

znam,

i na moj prozor,

bez najave,

zakucaće

crne ptice nemira.

Tek jednim

lepetom krila

pretvoriti snove

u pepeo i prah...

Ne plači tada,

ne tuguj!

Mi smo tek kapi

u plavoj tami svemira…

I kad života

se bojali nismo,

zašto bi umrijeti

bilo nas strah?

Duša će moja

krenuti putem

nekoga svoga

Zlatnoga Sunca,

al’ biću i dalje

tu sa tobom

- u otkucajima

tvoga srca.

Kada u smiraju

ljetnjega dana,

u domu našem

procvjeta tišina,

moja će duša

biti sa tobom

u mirisu

nježnoga,

bijeloga krina.