Ruža na šahovskom polju

S gađenjem žvaćem
ovaj osjećaj krivice u sebi.
Krivice zbog tuđih grešaka.
Zbog tuđe gluposti,
pohlepe i zlobe.

Dok iznad glave,
kao oreol posebnosti
u tami što svijetli,
uzaludno, od nevjernih –

u ljubav, život i radost,
ja uporno
krst svoj skrivam.
Umorna kraljica crna,
na šahovskom polju,
prepunom drvenih pješaka.

Radujem se sopstvenom bogatstvu,
mada ničega osim zvijezda nemam
i samo se dušom ogrćem
i nebom pokrivam.

Tu, u bezađe bačena,
na šahovsku ploču,
gdje piuni u očima jedino vide
neke slike svog crno bijelog svijeta.

Ja, dostojanstvena, tiha i sama
ogrnuta plaštom od snova,
sjeme ljubavi sijem,
ko žutu, mirisnu ružu.
Mjesečinom je kupam
I čekam da procvjeta.