Znam…
Jednom
i
negdje,
ponovo…
Oči naše
će se sresti.
Oživjeće slike
zaboravljene,
blijede.
Vratiće tvoj
dragi lik…
I nije me strah,
kuda će nas
susret
dva pogleda
odvesti.
Ne,
nije to,
ono što me brine!
Bojim se,
kakav će
svemirom
prolomiti se krik,
kad susretnu se
naše
tišine!
Odlaze draga lica.
Zauvijek nestaju
sa pozornice života.
Kao cvjetove s lipe,
sudbina ih osipa.
Vratiti se više neće.
Mijenjaju se slike,
boje, mirisi…
I biće još
ljubavi,
ljepota…
Ljetnjih predvečerja,
kad oboje ih irisi.
I bez njih, još,
biće života.
I dogodine će lipa
opet mirisati.
Ukrasiće je cvjetovi
blistavi i čisti.
Na ljetnom suncu,
ko zlato će blistati.
Al’ taj miris,
više nikad,
neće biti
onaj
isti.
Gledam u nebo…
Nose me snovi ludi…
Sakupljam vjekova prašinu,
koja pada po meni.
Dah poljupca tvoga,
na moje svilene grudi…
Gledam u nebo
i tražim te
u svakom oblaku, sjeni…
Gledam u nebo…
U zvijezde što se roje.
Samo za tebe ih skupljam
i skrivam ih u njedra.
Ako se ikada vratiš,
da noći nam oboje.
Gledam u nebo…
Možda, na njemu,
ugledam tvoja jedra.
Gledam u nebo
i čekam…
A ti si srećan,
slutim…
Sklapam oči i plačem…
Znam,
vratiti se nećeš…
Gledam u nebo…
O tebi ne pričam nikom,
već svoju tugu ćutim.
U suzi iz oka moga,
ponovo od mene krećeš.
