Kad istope se
života rumene zore,
znam,
i na moj prozor,
bez najave,
zakucaće
crne ptice nemira.
Tek jednim
lepetom krila
pretvoriti snove
u pepeo i prah...
Ne plači tada,
ne tuguj!
Mi smo tek kapi
u plavoj tami svemira…
I kad života
se bojali nismo,
zašto bi umrijeti
bilo nas strah?
Duša će moja
krenuti putem
nekoga svoga
Zlatnoga Sunca,
al’ biću i dalje
tu sa tobom
- u otkucajima
tvoga srca.
Kada u smiraju
ljetnjega dana,
u domu našem
procvjeta tišina,
moja će duša
biti sa tobom
u mirisu
nježnoga,
bijeloga krina.
