Uz šoljicu kafe...

Ne znaš ti, kako je

sklopiti oči

na postelji nesanice.

Čim osjete da sam tu,

iz tame,

jastuka bijelih,

izlete,

krilima zašušte

Nemir – ptice.

Lupaju,

grakte,

nemirom ispune noć.

Uzalud branim se!

Od muzike njihovih krila,

u meni kolo povedu

i Vještica i Vila,

razboli me i liječi

njihove pjesme moć.

I zalud stavljam pod jastuk

ruzmarin, bosiljak, trave…

Osjete da sam tu!

Čim snena oči sklopim,

čujem ih iznad glave,

još jednoj noći bez snova,

opet se raduju.

Ustajem, svjetlo palim

i vazduh ljepljiv dišem.

Razgovor s sjenama vodim…

Vođena njihovim pojem

u noćima poput ove

za muziku nemirnih krila