Zastaće
pred kapijom
Zlatne luke
jednoga jutra
i naše barke.
Kad zamiriše tišina
na nježne ruke,
topli poljubac
drage majke.
Iza umornih koraka,
miris nestalog vremena…
I kao simfonija
šarenih boja,
pred umornim očima
rasprsnuće se zeleni pupoljci
za nama posutog
šarenog sjemena.
Ti,
prospi ljubav,
prije neg’ odeš,
zauvijek postaneš misao…
I kad iz sjemena
njenog procvjeta
jorgovan plav,
tek tad će se znati
da bio si tu,
da jednom si
ovdje disao.
