Potražim te katkad
u nenaslovljenim tomovima
knjiga nedosanjanih ljubavi.
Tumaram predjelima nemira,
predgrađima snova,
ne bi li pronašla tren
kad dodirnuće se naši
izgubljeni svjetovi.
Ogrnuta plaštom od tmine
grozničavo prevrćem šoljice
ispijene kafe
– možda su u njima iscrtani
tvoji putevi,
možda na njima si sam…
Sklapam oči.
Krećem ti u susret.
Na putu nikoga nema,
osim tišine.
Prepoznajem te katkad
u paralelnim ulicama samoće,
dok koračamo putevima
koji se nikad spojiti neće.
Hladno je…
Na plašt od tmine
kupe se hladnoće.
Ko čipkani kišobran,
sklapam još jedan dan.
U praznu sobu spušta se veče.
Grlim ko sestre svoje samoće.
