Htjela bih vjerovati
da me još voliš
i još me želiš,
još mi se nadaš.
Kad svijeću pališ
za me se moliš,
zbog mene letiš,
zbog mene padaš.
Htjela bih znati
da još si sam,
pa čekaš mene
da mi se javiš.
Zbog mene budan
ti čekaš dan.
Pobjede moje
ti tajno slaviš.
Htjela bih biti
u oku tvom plam,
što čini da život
ljepši ti bude.
S imenom mojim
da počinješ dan.
Da za mene ponekad
još pitaš ljude.
Htjela bih za me
stihove da pišeš,
iste onakve
kakve si znao…
Još ovaj vazduh
zbog mene da dišeš,
poljupce kradeš,
ko što si krao.
Htjela bih biti
suza u tvom oku,
kada ti tuga
zamagli vidike,
da preplivaš za me
rijeku duboku,
da ne spališ nikad
one naše slike.
Htjela bih biti
vazduh koji dišeš,
jastuk kad na njega
ti spustiš lice,
ljubav u pjesmama
koje mi pišeš,
žito u poljima
tvoje ravnice.
Htjela bih da sam
još tvoja tajna
sa kojom dragi
ti sklapaš oči,
na nebu zvijezda
jedina, sjajna,
što još ti uvijek
sija u noći.

K. P.