Bestidno su izmilile godine
sa prašnjavih listova kalendara.

Ko čaj u pet
naiskap ispijena mladost.

U okrnjenom ogledalu
kao meandri života
brižljivo skrivene bore:
na licu oslkana
prohujala
tuga i radost.

Da li sam to ja?
Ili se s krhotina
na me ceri moja sjena?

Da li u nečujnom vrisku
izgubih sebe?

Umorna lica,
znam
da još sam ona ista žena,
što kao najljepši nakit
u osmijehu nosi tebe.