Ne strepim od magli
kad ispod trepavica
mi se spuste,
niti od godina,
što kao nemirna rijeka
kliznuše kroz prste,
dok kao malene svice
plamenom ljubavi
palih sićušna svjetla.

Dušu sam
na srebrn mjesec ukalemila
i grlim svemir kao najdraže
čedo svoje.
U srebrnoj barci snova
plovim ka jeseni zreloj
i Suncu zlaćane boje.

Prolazi život
U magnovenju
nikada ne svraćam
u ponore sebe,
jer strepim
u tamnim hodnicima duše,
jedne zore,
da možda ponovo
ne pronađem tebe.