Možda jednom uz čašu vina
i poneku suzu u oku
na red dođe i istina
i priznam tugu duboku.
Da još uvijek ne znam za sreću,
mada se srećna pokazujem svima
i tvoje ime pomenem kad palim svijeću,
još uvijek zamišljam lice našeg sina.
Ponekad prošlost dođe sama
uvuče se u srce kradom,
ruku pod ruku sa njim šetam kao dama,
a očajna te tražim gradom.
Uvijek je tako početkom ljeta
kad otvorim prozor uđe nešto tvoje
mogu otići i na kraj svijeta,
al i tamo će me na nas podsjetiti neko drugo dvoje.
A on mi je sve na svijetu dao
- osmijehe, sreću i zvijezde mi je skidao rukama...
Prvo poljsko cvijeće za mene je brao,
nije dozvolio da ikad budem sama.
Kraj njega sam postala osoba druga,
dala sam mu sve što može dati žena,
korak po korak nestala je tuga,
ali svako sunce uvijek pokrije tvoja sjena.
A uvijek kad se sretnemo znamo i ja i ti...
Ma znamo sve... Ne treba ništa reći...
Kad odemo svojim putem i prestanemo jedno od drugog lice kriti,
znaćemo da nije sva sreća ni u sreći.
