Sjećam se hladne bolničke sobe tog novembra.Suza u očima, blijedog lica i hladnih dlanova... Pozdravila sam se sa tri žene sa kojima sam bila primorana da podijelim bol i tugu koju mi je to jutro donijelo.Sve tri su čuvale trudnoću, pričale neprestano i bavile se tuđim životima.Legla sam u onaj ružni, hladan krevet i pokušala da zaspim.Bol mi nije dala da spavam.Ne fizička bol, nju sam potpuno zanemarila.Ona bol u srcu, koja me potpuno obuzela.Ipak, pravila sam se da spavam, smo da ne bih morala pričati sa njima.Bila sam ljuta na svoju sudbinu.Povrijeđena... Zašto su me smjestili u sobu sa tri trudnice? One su se radovale budućnosti, nosile u sebi novi život... A ja... Ja sam to jutro zauvijek izgubila jedan mali život.Izgubila još jednu nadu... Već drugi put te godine...
Sjećam se svih onih pogleda komšinica, koje su preciznije od bilo kakve vage mjerile svaki gram koji sam dobila ili izgubila u struku.Onih nezgodnih pitanja – šta čekamo s bebom? Bezbrojnih posjeta doktoru, kada me već svaka sestra na odjelu upoznala. Borbe, kojoj se nije vidio kraj...
A dobro sam znala: željela sam samo jednu malu slatku djevojčicu. Da ima oči plave kao more. I kosicu od zlata. Da joj ljubim slatke obraščiće i da nam svojim mirisom ispuni kuću...
Sjećam se i tog dana Sv. Vasilija Ostroškog, kada sam sa suzama u očima palila svijeću u crkvi i zamolila Boga – da mi dozvoli da budem majka. Samo to...
Sjećam se kako smo plakali od sreće kada smo saznali da ćemo postati roditelji. Hladne zime, Božića punog snijega i čuvanja trudnoće...
Sjećam se najljepšeg Đurđevdana od svih i malih plavih očiju, koje su tog jutra ugledale svijet. Taj dan sam shvatila da ništa na svijetu nije nemoguće.
Sada je svaki dan čarolija. Moje tri princeze mi svakoga dana svojim osmijesima i riječima unose sreću u život. Njihovi zagrljaji su najljepše nagrade i priznanja koja mogu dobiti.
Sada život ima potpuno drugi smisao. Sve ostalo je nebitno.
