Kako je lijepo

hodati hodnicima sna,

ako znam,

da me na kraju svakog od njih

čekaš ti.

Pružiš mi ruku,

digneš kad padnem do dna…

U snu je moguće sve,

tamo smo srećni

i ja i ti…

Kako je lijepo

nasloniti glavu na tvoje grudi.

Pustiti sve mostove

da se za nama sruše.

Pa neka kažu

da smo bezobrazni,

ludi…

U snu smo ti i ja

još srodne duše.

Kako je lijepo

pustiti sreću u svoj stan,

dopustiti sudbini

da nas sama vodi.

Kao otisak,

ime tvoje,

urezano na moj dlan.

U snu se s tobom

još nadam slobodi.

Kako su srećne

te tri minute sna,

a u njih stane sav život moj

- osmijesi,

suze,

strepnje,

nadanja

i onaj najdraži

- osmijeh tvoj.

Kristina Plavšić            25. jun 2012.