Uz šoljicu kafe...

Treba mi jedno mjesto

… gdje ne mislim.

Gdje volim.

Želim.

Od ljubavi gorim.

Mirišem.

Ljubim.

Pjesme ti pišem.

Sa šumom,

livadom,

rijekom živim.

Hodam za koracima tvojim.

Treba mi jedno mjesto

gdje vrijeme za nas stoji,

gdje vjetrovi me nose,

gdje trčim,

smijem se,

dišem…

Gdje istom stazom idu

koraci tvoji i moji.

Mirise livadskih trava

u tvojoj kosi mirišem…

Treba mi jedno mjesto

skriveno od oluje,

da zvijezde s tobom brojim.

Da u šapatu rijeke

prepoznam tvoje ime.

Treba mi jedno mjesto,

gdje stvarnost postaju sni,

gdje mogu pobjeći često

i na tom mjestu – ti!

Susret sreće i tuge

susret kiše i duge

- takav je susret sa tobom.

Kao gospodari

il’ ljubavi ove sluge?

Kraj tebe ponosna, jaka,

al’ slaba – sa samom sobom.

Puštam da život ide,

sudbina neka me nosi…

I već odavno sam zauvijek,

tebi zatvorila vrata.

Ponosna, srećna sam žena

kada me drugi vide,

al’ svaki susret sa tobom

vrati mi kazaljke sata…

U oku čuvam još malo

onoga sjaja za tebe…

Istog onoga sjaja

što grijao mi je zime.

Istog onoga sjaja

zbog koga izgubih sebe,

onoga trenutka

kad ponovo začuh ti ime.

 

I šta sad godine znače,

od kada nema nas više?

Od kada ljubav naša

izgubila je sjaj?

Sve godine ove bez tebe,

sve oktobarske kiše,

nisu ubile ljubav.

U srcu nije još kraj…

 

Kraj nikad doći neće

dok pod zvijezdama ovim dišem,

dok još uvijek se tajno u sebi

za susret s tobom molim,

dok ovo srce za tebe

još uvijek pjesme piše,

dok sjaj u oku čuvam

i još te tajno volim…

 

Susret kiše i duge,

susret sreće i tuge

svaki je susret naš…

I kad te opet od mene

odvedu života pruge

pun sreće i pun boli

- ponovni susret naš.