Pričaj mi,
tugo moja,
da li još
žudnje zrno
u grudima
čuvaš za mene?
Koračaš li
stazama čežnje,
gdje susretnu se
ponekad,
naši skriveni svjetovi
ili me odavno sakriše
uspomene, sjene?
Da li te ponekad,
s proljeća,
kao i mene,
bespuća zovu?
Kad sve zamiriše
na jorgovane
i jasmine bijele,
kad sve zamiriše
na nemire...
Na samoću...
Koračam
kroz snove
poput sjene.
Pod nogama bosim,
raspukla zemlja...
Osjećam
samo hladnoću...
Priznaj mi,
tugo moja,
da l' ti
još ponekad
prošetam kroz snove,
bosonoga,
u haljini
boje vrijeska
ili ti odavno
skliznuh sa dlana,
vjetar me odnese
poput zrna pijeska.
