Pričaj mi,

tugo moja,

da li još

žudnje zrno

u grudima

čuvaš za mene?

Koračaš li

stazama čežnje,

gdje susretnu se 

ponekad,

naši skriveni svjetovi

ili me odavno sakriše

uspomene, sjene?

Da li te ponekad,

s proljeća,

kao i mene,

bespuća zovu?

Kad sve zamiriše

na jorgovane

i jasmine bijele,

kad sve zamiriše

na nemire...

Na samoću...

Koračam

kroz snove 

poput sjene.

Pod nogama bosim,

raspukla zemlja...

Osjećam

samo hladnoću...

Priznaj mi,

tugo moja,

da l' ti

još ponekad

prošetam kroz snove,

bosonoga,

u haljini

boje vrijeska

ili ti odavno

skliznuh sa dlana,

vjetar me odnese

poput zrna pijeska.