Plašim se,
kad ispred mene zastane,
zlatni čun,
kad časovnici moji
zauvijek stanu,
kojom rijekom
u vječnost ću otploviti,
kad Anđeli,
što pod krilima su me vodili,
umorna lica,
pred Gospoda stanu.
 
Plašim se,
da li će
u trenu da izblijede,
svi časovi, kad dušu sam
pred Svevišnjim ogolila?
Da li će me umornu čekati,
da li će dušu da mi slijede,
oni što davno su rijekom otplovili,
oni za koje sam se u tami molila?
 
Plašim se,
da li će bez mene moći,
oni, što zbog njiih sam,
za života bdila,
čije vrline i čije grijehe,
na svoju dušu,
na krst svoj,
bez pogovora,
ja sam nakalemila.
 
Plašim se,
kad ispred mene zastane,
zlatni čun,
da li će umornoj duši,
vasiona dveri otvoriti,
ili će u beskraju nestati,
moj život mali, kao trun,
kad oči budem morala,
zauvijek zatvoriti.