U sazvučju leptirovih krila
šapućem te.
U svim mojim tišinama
lelujaju pore tvoga imena.
Oblačim se u izblijedjele boje
iznošene žudnje
i kao razbaštinjena kneginja
lažnim sedefom bojim sivilo.

Šapućem te.
U paviljonu samoće
uporno rastjerujem moljce beznađa
i s večeri,
kao vrijedne kristale,
po sobi raspoređujem
modre oblačiće sjete.

Udišem te,
kao miris nove jeseni
i
brižljivo skrivam od nadolazećih
snijegova zaborava.