Obojio si mi dane u plavo,
u kosu miris ruža upleo,
očima ljubavnog sjaja si dao,
za obraze - nježno, ružičasto - bijelo.
 
Noćima dao si posebnu boju
crvene, vatrene, koliko treba,
zvjezdanog praha u postelju moju
spustio na zemlju mali komad neba.
 
Jutra su imala boju zlata,
poljupci, dodiri, kafa u krevet.
Moje ruke oko tvoga vrata,
proljeće, sunce, jorgovana cvijet.
 
U sumrak si mi recitovao Puškina
za srce lijepio riječi od meda,
koje su opijale jače od vina,
a onda hladile poput leda.
 
I kao slikar svoje djelo,
znao si svaku slabost moju
- imao si kad si htio
moje srce, dušu, tijelo...
Za kraj si ostavio sivu boju.