Prije desetak godina, dok sam još bila dovoljno mlada da mislim kako mogu imati povjerenje u ljude, povrijedila me je osoba s kojom ni do tada, a naročito poslije toga, nisam imala nekih dodirnih tačaka u životu.Povrijedila me je strašno... Nikad joj to nisam zaboravila... I nikad neću...Oprostila jesam.Ili sam bar mislila da jesam...
Nedavno se ta osoba našla u identičnoj situaciji, kao ja nekad.Kakva ironija!Nakon svega, nije to sad toliko ni bitno, ali me je iznenadila jedna stvar: sa koliko sam ja to potajnog likovanja u sebi dočekala.Kako sam se onako, negdje u dnu duše nasmijala tuđoj nevolji.Prepala sam se i postidila same sebe.
Da li je to u nama želja za naplatom starih dugova ili pak zrnce zla koje ne želimo i nećemo sebi da priznamo?
