Da li ćeš možda kad sve ove godine prođu
shvatiti kolika je bila moja čežnja za tobom?
I tad ću među gostima koji će ponovo kod mene da dođu
ugledati tebe sa ženom, koju ćeš iz navike povesti sa sobom.
Možda ćeš jednog proljetnog jutra shvatiti da nikad nisi sretan bio
i da su svi tvoji uspjesi bili samo sladak ukus poraza.
Uzalud će tad lipa mirisati, jer kad je trebalo nisi zbog mene pio
i ljubio si žene sa usnama od mraza.
Možda će te zvjezdane ljetne noći vratiti u dane kad si bio sretan
i sjetićeš se jedne žene kojoj si bio drag,
da li će tada tvoje lice zamračiti pogled sjetan
zbog toga što si sa drugom u srcu jedne noći prešao njen prag.
Znam da ćeš je ljubiti u hladnim jesenjim noćima,
dok u moju sobu bude ulazio miris kestena...
Možda će i ona boju meda nositi u očima,
ali će i tada postojati samo jedna vječno u tebe zaljubljena žena.
A svaki put kad pahulje prekriju sve naše snove
i kad mi se učini da ti prolaziš od svakog sličnog kaputa,
ja vjerujem da ćemo se oboje sjetiti jedne godine nove,
kad si se poražen vratio sa jednog dalekog puta...
Još jednom se okrećem ispred ogledala...Zadovoljan osmijeh... Da, baš takav kaput mi je bio potreban.Da mi se slaže uz onu crnu haljinu i čizme.Mada... Čini mi se da mi je juče u prodavnici nekako bolje stajao... Kao da sam juče u njemu djelovala malo mršavije.Nema veze, probaću i onaj crni od prošle godine, nije ni on tako loš.Ili onaj crveni... Možda onaj kratki sivi... Još juče mi se činilo, da će me snijeg iznenaditi, da neću imati šta da obučem, a danas evo stojim ispred ogledala i pravim čitavu malu modnu reviju od kaputa iz svog ormara.
Koliko kaputa... Dezen na jednom od njih me vrati u prošlost.Podsjeti me na kaput koji je moja majka nosila dok sam bila dijete.Sjetih se nekih davnih snjegova, zima u roditeljskoj kući, nekih sada već starih Novih godina...
Sjetih se jednog oktobra, kada me je moj voljeni uzeo za ruku i poveo u neki samo naš svijet.Tu veče sam znala da je on, baš onaj - pravi.Smeđi kaput koji sam tu veče imala na sebi i dalje stoji u nekom od ormara.Ko zna...Možda će jednog dana moja kćerka poželjeti da ga obuče...
Moja kćerka... Kao da sam je juče rodila, a već ona meni dijeli savjete.Sve više mi je drugarica, sve manje dijete.Sjetih se njene fotografije u crvenoj jaknici sa kapuljačom.Sačuvala sam i tu jaknicu...Ko bi rekao da je ona nekad mogla da je obuče...
Kako godine prolete...Svake zime se trudimo da dobijemo baš onaj novi model iz izloga.Kao da nam je baš on nedostajao.Mijenjamo modele, ne razmišljajući o tome da svaki kaput koji smo skinuli sa sebe i odbacili ga, nosi u nepovrat i dio nas...
U kući mojih roditelja, ove zime u ormaru će biti jedan kaput manje...Baka, koja je čitav život bila uz nas zauvijek nas je napustila...Svi kaputi ovog svijeta nikada me neće moći ugrijati, kao toplina koju mi je ona usadila u srce i koju ću nositi sa sobom čitav život...
Željela bih da svojoj djeci prenesem u srca dio te topline... Da je čuvaju kao drago kamenje dok budu rasle, a po bojama kaputa neka se sjećaju samo lijepih trenutaka iz djetinjstva.Neka ih ta toplina grije kroz sve hladnije zime koje život nosi.Da ljepše i lakše hodaju stazama svoje sudbine...
