Često mi se u životu dešavalo da sam nešto što sam dugo željela dobijala sa zakašnjenjem.I to tolikim zakašnjenjem, da je apsurdno da sam uopšte to i dobila.Da mi je sama pomisao da sam tako nešto željela djelovala smiješno.Nije važno da li je riječ o nečemu materijalnom ili sam željela da saznam neku informaciju koja mi je u tom periodu života bila značajna.Želja je postojala, nije se ostvarila i to je to...Već sam i zaboravila na nju, a onda odjednom... Ostvari se.
Pitam se, da li negdje gore, postoji neko ko bilježi naše misli, zapisuje sve naše snove i želje.Kolika mu knjiga treba za to? Da li se umori od pisanja? I taj neko, kad dođe do našeg imena u toj knjizi želja, zamahne čerobnim štapićem i ostvari nam neke snove koji više nisu u modi, koje smo odavno prestali sanjati...
Šetam se ja tako neki dan gradom i u izlogu ugledam crnu haljinu - ma baš onako, kao da je za mene krojena.Već se zamišljam u njoj na dočeku Nove Godine.Cijena - prava sitnica - četvrtina plate mog muža.I šta sad - da li da je želim ili ne? Gledajući na cijenu, vjerovatno ću i nju dobiti tek kad izađe iz mode.A opet, od trenutka kada sam je ugledala, znam, da je ona haljina baš za mena skrojena.
Reče mi neki dan u komentaru annasa2n, kako zapisuje na papirić sve što bi voljela da joj se dogodi ili šta bi željela da ima u životu.Reče da su joj se želje uglavnom ispunjavale... Vrijedi pokušati :-) Nije baš na papiriću, ali ovako je bolje.Papirić se može izgubiti, a ovo ovdje ostaje.
Ne znam da li će baš do Nove Godine onaj gore što zapisuje i čita želje doći i do moje haljine, ali ako ne dođe, bar ću se potruditi da mi muž pročita ovaj post.
A haljina... Pa da, haljina je baš kao za mene krojena.
