Današnja tema mi se nametnula sama po sebi...
Svi se ovih dana spremamo da dočekamo praznike, što ljepše, svečanije...Pričamo o recesiji, malim primanjima, ali ne odustajemo od svojih navika.Počele su slave, okupljanja oko trpeze.Domaćice se trude da goste oduševe svojim umijećem, različitim kolačima,čorbama, slanim tortama...Moja djeca se više ne raduju paketićima, kad ih dobiju, samo iz njih istresu slatkiše, pogledaju i sklone u ostavu.Malo je stvari koje ih mogu obradovati.Radost i zanimanje za novu igračku, ponekad jedva traje jedan dan...
Sinoć, po povratku sa slave kod prijatelja, potpuno me šokirala vijest o smrti malog Ognjena Gudelja iz Trebinja.On je bio pomalo dijete svih nas.Čitava Republika Srpska se ujedinila, čini mi se, kao nikada do tada, da sakupi sredstva za liječenje malog Ogija.Pratili smo svaku vijest koja je dolazila iz Njemačke, radovali se na svaki znak o boljem zdravstvenom stanju malog junaka.Svi su znali da je bolest teška, ali čini se, svi su nekako mislili da mora biti bolje, kad se cijela njegova armija, kako je zvao sve svoje zemljake, moli za njega. Ogi je nažalost, sinoć izgubio svoju bitku...
Jutros za vrijeme doručka, obavezan razgovor o školi, drugarima, simpatijama... Ja, kao prava mama - drugarica, moram slušati sve što dotiče srce jedne osmogodišnje djevojčice. Treći razred, a već tako ozbiljna, velika cura... Ponekad me izludi dok se ne spremi za školu - koje tajice joj bolje idu uz ljubičastu tuniku, da li da obuje bijele ili smeđe čizme, koja kapica, šal... Pravo žensko :- ) Čitava trka kroz kuću, dok konačno u pola jedan ne izađe napolje... Jutros mi priča o svojoj drugarici iz razreda, koja je inače dijete koje odrasta u domu. Pretežak teret nosi ova curica na svojim malim leđima... Majka, psihički nestabilna, otac - taj pojam za nju ne postoji, nikad se nije ni saznalo ko joj je otac... Par puta socijalne službe su pokušavale da je vrate mami, koja je obećavala da će ovaj put stvarno da se potrudi da joj bar malo bude majka.Nažalost, prošle zime, kad su je poslednji put odveli i ostavili kod mame, desilo se nešto što je nama običnim roditeljima nezamislivo.Majka je svoju kćerku odvela u neko selo u blizini grada, ostavila je u lovačkoj kućici, bez hrane i vode, bez struje... Dijete je dva dana i dvije noći tu provelo sasvim samo... Slučajno su je pronašli lovci, promrzlu, gladnu, uplakanu. Majku od tada ne smije viđati. Ponovo smještena u dom u gradu.Vratila se u školu, ali nikad više ista... Kao ptica slomljenih krila ide ona u odjeljenje sa ostalom djecom, ista kao oni, ali sasvim drugačija... Mala curica... Samo joj je devet godina... Juče je došla u školu, poderane čizme na njoj, noge mokre od snijega koji se topi... Učiteljica je zamoli da se izuje, da joj osuši čizmice i čarapice ( štramplice i nije imala ). U školu ide u duksu, jer nema zimsku jaknu... Priča mi kćerka, kako su joj se neki dječaci smijali... Pita ona mene:" Mama, šta misliš, kad bi joj ja odnijela one pumine gojzerice i onu zimsku jaknu što mi je malo veća?" Nisam sigurna da li me je više pogodila priča o bosim nogama jedne male djevojčice ili gest moje kćerke... Naravno da sam joj dala odobrenje da odnese to u školu... Cure su odmah ustale, uzele vrećicu od jednog paketića, spakovale u nju slatkiše, školski pribor... Mlađa kćerka je našla barbiku, koju je tražila od Sv. Nikole i spakovala je u vrećicu... Moj školarko je otišao u školu sa poklonom za školsku drugaricu.Znam da joj to neće život učiniti lakšim, ali drago mi je ako joj bar malo bude toplije oko srca ove zime... Bar će joj ovo popodne jedna barbika učiniti ljepšim...
Ponosna sam na svoje kćeri... Ponekad od djece tako puno možemo naučiti....
Morala sam ovo podijeliti sa vama.Idu praznici... Svi im se radujemo.Većina nas će ipak imati praznike dostojne čovjeka... Sestrica Ogija Gudelja će ovaj Božić dočekati bez svoga brata... Djevojčici iz razreda moje kćerke, Nova Godina, nažalost, neće donijeti bolji život... Neću kriviti državu, politiku, nikoga, za bilo kakve propuste... Svi smo mi samo ljudi... Oko nas je toliko djece, koja nemaju sjeja u očima... Kad bi se ovih dana svako od nas sjetio samo jednog takvog djetete... Možda im naša pomoć ne bi pomogla da u 2012. žive bolje, ali mi bi bar u Novu Godinu ušli čistijeg srca i srećniji...
