Da li ćeš možda kad sve ove godine prođu
shvatiti kolika je bila moja čežnja za tobom?
I tad ću među gostima koji će ponovo kod mene da dođu
 ugledati tebe sa ženom, koju ćeš iz navike povesti sa sobom.
 
Možda ćeš jednog proljetnog jutra shvatiti da nikad nisi sretan bio
i da su svi tvoji uspjesi bili samo sladak ukus poraza.
Uzalud će tad lipa mirisati, jer kad je trebalo nisi zbog mene pio
i ljubio si žene sa usnama od mraza.
 
Možda će te zvjezdane ljetne noći vratiti u dane kad si bio sretan
i sjetićeš se jedne žene kojoj si bio drag,
da li će tada tvoje lice zamračiti pogled sjetan
zbog toga što si sa drugom u srcu jedne noći prešao njen prag.
 
Znam da ćeš je ljubiti u hladnim jesenjim noćima,
dok u moju sobu bude ulazio miris kestena...
Možda će i ona boju meda nositi u očima,
ali će i tada postojati samo jedna vječno u tebe zaljubljena žena.
 
A svaki put kad pahulje prekriju sve naše snove
i kad mi se učini da ti prolaziš od svakog sličnog kaputa, 
ja vjerujem da ćemo se oboje sjetiti jedne godine nove, 
kad si se poražen vratio sa jednog dalekog puta...