Ne sjećam se više boje tvoga glasa,
ne sjećam se ni vina što smo ga zajedno pili.
Poslije tebe sam pronašla nove luke spasa
i drugi su me u svom naručju krili.
 
Ne sjećam se ni koliko tamne su bile tvoje oči,
niti svega što si mi rekao na kraju
i poslije tebe su postojale srećne noći
koje sam provodila u tuđem zagrljaju.
 
Ne sjećam se tačno ni dana tvog odlaska...
Da li je bilo ljeto ili je jesenja kiša pala.
Da li sam plakala zbog tvog polaska
ili sam drugom poglede krala.
 
Priznajem da sam ljubila druge i željela ih za sebe,
da te danima nisam vraćala u snove...
Zauvijek, dragi, važilo je za tebe!
Ne i za mene...
Ti si mi bio samo stanica, do avanture nove.