Uz šoljicu kafe...

Ne znaš ti, kako je

sklopiti oči

na postelji nesanice.

Čim osjete da sam tu,

iz tame,

jastuka bijelih,

izlete,

krilima zašušte

Nemir – ptice.

Lupaju,

grakte,

nemirom ispune noć.

Uzalud branim se!

Od muzike njihovih krila,

u meni kolo povedu

i Vještica i Vila,

razboli me i liječi

njihove pjesme moć.

I zalud stavljam pod jastuk

ruzmarin, bosiljak, trave…

Osjete da sam tu!

Čim snena oči sklopim,

čujem ih iznad glave,

još jednoj noći bez snova,

opet se raduju.

Ustajem, svjetlo palim

i vazduh ljepljiv dišem.

Razgovor s sjenama vodim…

Vođena njihovim pojem

u noćima poput ove

za muziku nemirnih krila

Kad istope se

života rumene zore,

znam,

i na moj prozor,

bez najave,

zakucaće

crne ptice nemira.

Tek jednim

lepetom krila

pretvoriti snove

u pepeo i prah...

Ne plači tada,

ne tuguj!

Mi smo tek kapi

u plavoj tami svemira…

I kad života

se bojali nismo,

zašto bi umrijeti

bilo nas strah?

Duša će moja

krenuti putem

nekoga svoga

Zlatnoga Sunca,

al’ biću i dalje

tu sa tobom

- u otkucajima

tvoga srca.

Kada u smiraju

ljetnjega dana,

u domu našem

procvjeta tišina,

moja će duša

biti sa tobom

u mirisu

nježnoga,

bijeloga krina.

Pričaj mi,

tugo moja,

da li još

žudnje zrno

u grudima

čuvaš za mene?

Koračaš li

stazama čežnje,

gdje susretnu se 

ponekad,

naši skriveni svjetovi

ili me odavno sakriše

uspomene, sjene?

Da li te ponekad,

s proljeća,

kao i mene,

bespuća zovu?

Kad sve zamiriše

na jorgovane

i jasmine bijele,

kad sve zamiriše

na nemire...

Na samoću...

Koračam

kroz snove 

poput sjene.

Pod nogama bosim,

raspukla zemlja...

Osjećam

samo hladnoću...

Priznaj mi,

tugo moja,

da l' ti

još ponekad

prošetam kroz snove,

bosonoga,

u haljini

boje vrijeska

ili ti odavno

skliznuh sa dlana,

vjetar me odnese

poput zrna pijeska.

Zalutaš ponekad do mene.

Prošetaš

mojim pokislim aprilima.

Nježno i drsko.

Ušunjaš se u snove,

kao u sobu miris kiše.

Promakneš

hodnicima moga sivila.

Tražim te

u pjesmama, knjigama…

Na svakoj stranici

skriveno, još,

tvoje ime piše.

Zašuštiš ponekad

u naborima moje haljine,

kad niz bedra sklizne

nježan dodir svile.

Još trag tvoj čuvam

na usnama boje maline.

Sve moje samoće u

u sebi su te skrile.

Zalutaš ponekad do mene…

Kao dah nemira

pređeš stvarnosti prag.

Zalutaš ponekad do mene…

U dodiru samoće,

kao dah poljupca

 -nježno i drsko,

odjednom

prepoznam tvoj trag.

U duši mi

hiljadu

plavih

leptira

treperi.

Srce mi grije

mekana,

plava

svila.

Tugama okrećem leđa,

a srećna sam

samo u onoj mjeri,

koliko

leptiru svakom

dopustim

da

raširi krila.