Kao mama tri djevojčice, rijetko kad imam vremena da kafu popijem baš na miru.Uvijek je neka od njih tu u blizini, sa svojim pričama i idejama.Moja srednja kćerkica, iako još mala, čini se najviše liči na mamu, kad je moda u pitanju.Već sad, kada ima samo četiri godine, mogu da primijetim, da će kad poraste biti prava dama sa stilom.Kada se spremamo da idemo u šetnju ili nekome u goste, ona ništa ne prepušta slučaju - sve na njoj mora biti savršeno.Samostalna je, boje je znala već kao vrlo mala, tako da se sama oblači i slaže svoje odjevne kombinacije.Juče popodne dok sam sjedila, pila kavu i razgovarala sa njima o svemu i svačemu, ona mi reče kako bi bilo baš zabavno kad bi ona i mamica mogle da se zabavljaju i njoj i seki naprave male torbe. Pravo žensko, pomislila sam u sebi. Sad su to torbice koje same pravimo, ali tako to počne - jedna torba, sandale, čizme... Ipak, ja kao prava mama, svojim curama želim da budem prije svega drugarica, pa smo se bacile na posao.Prva torbica je gotova, drugu ćemo raditi danas. Oči moje kćerkice, kada je vidjela svoju torbicu, bile su mi najveća nagrada za uloženi trud :)
Nakon subote, koja je bila rezervisana za igru na novom igralištu i jedan dječiji rođendan, cure i ja smo se dogovorile da nedelju provedemo u kući.Da se odmaramo, družimo i uživamo.Da nam se ipak dan ne bi sveo na gledanje crtića, odlučile smo da budemo kreativne.Kuhinjski sto smo zatrpale bojicama, makazama, papirom u boji, ljepilom, perlicama...Ma nema šta tu sve nije bilo...
I onda je počelo...
- Mamaaaaaaa, seka kaže da sam ja mala, da ne znam sama lijepiti papir! Ne da mi makaze! - plakala je mlađa kćerkica.
- Nije mama, ja sam samo htjela da joj pokažem kako se to pravi! - pravdala se starija.
Kako je vrijeme odmicalo, ljepila je bilo više u njihovoj kosi i na rukicama, boja po majicama, nego na papiru.Sve više je mama sjeckala, lijepila i oblikovala naše kreacije, a one su se sve više prepirale oko toga čiji je rad ljepši.Od čiste i uredne kuće ništa nije ostalo...Papira na sve strane.
Ipak, naposlijetku, imale smo malu izložbu svojih radova.Cure sretne i ponosne što su toliko talentovane i kreativne.A mami umjesto odmora, još sat vremena čišćenja za njima.Tako mi i treba, ipak je to bila moja ideja!
Prije desetak godina, dok sam još bila dovoljno mlada da mislim kako mogu imati povjerenje u ljude, povrijedila me je osoba s kojom ni do tada, a naročito poslije toga, nisam imala nekih dodirnih tačaka u životu.Povrijedila me je strašno... Nikad joj to nisam zaboravila... I nikad neću...Oprostila jesam.Ili sam bar mislila da jesam...
Nedavno se ta osoba našla u identičnoj situaciji, kao ja nekad.Kakva ironija!Nakon svega, nije to sad toliko ni bitno, ali me je iznenadila jedna stvar: sa koliko sam ja to potajnog likovanja u sebi dočekala.Kako sam se onako, negdje u dnu duše nasmijala tuđoj nevolji.Prepala sam se i postidila same sebe.
Da li je to u nama želja za naplatom starih dugova ili pak zrnce zla koje ne želimo i nećemo sebi da priznamo?
Još jednom se okrećem ispred ogledala...Zadovoljan osmijeh... Da, baš takav kaput mi je bio potreban.Da mi se slaže uz onu crnu haljinu i čizme.Mada... Čini mi se da mi je juče u prodavnici nekako bolje stajao... Kao da sam juče u njemu djelovala malo mršavije.Nema veze, probaću i onaj crni od prošle godine, nije ni on tako loš.Ili onaj crveni... Možda onaj kratki sivi... Još juče mi se činilo, da će me snijeg iznenaditi, da neću imati šta da obučem, a danas evo stojim ispred ogledala i pravim čitavu malu modnu reviju od kaputa iz svog ormara.
Koliko kaputa... Dezen na jednom od njih me vrati u prošlost.Podsjeti me na kaput koji je moja majka nosila dok sam bila dijete.Sjetih se nekih davnih snjegova, zima u roditeljskoj kući, nekih sada već starih Novih godina...
Sjetih se jednog oktobra, kada me je moj voljeni uzeo za ruku i poveo u neki samo naš svijet.Tu veče sam znala da je on, baš onaj - pravi.Smeđi kaput koji sam tu veče imala na sebi i dalje stoji u nekom od ormara.Ko zna...Možda će jednog dana moja kćerka poželjeti da ga obuče...
Moja kćerka... Kao da sam je juče rodila, a već ona meni dijeli savjete.Sve više mi je drugarica, sve manje dijete.Sjetih se njene fotografije u crvenoj jaknici sa kapuljačom.Sačuvala sam i tu jaknicu...Ko bi rekao da je ona nekad mogla da je obuče...
Kako godine prolete...Svake zime se trudimo da dobijemo baš onaj novi model iz izloga.Kao da nam je baš on nedostajao.Mijenjamo modele, ne razmišljajući o tome da svaki kaput koji smo skinuli sa sebe i odbacili ga, nosi u nepovrat i dio nas...
U kući mojih roditelja, ove zime u ormaru će biti jedan kaput manje...Baka, koja je čitav život bila uz nas zauvijek nas je napustila...Svi kaputi ovog svijeta nikada me neće moći ugrijati, kao toplina koju mi je ona usadila u srce i koju ću nositi sa sobom čitav život...
Željela bih da svojoj djeci prenesem u srca dio te topline... Da je čuvaju kao drago kamenje dok budu rasle, a po bojama kaputa neka se sjećaju samo lijepih trenutaka iz djetinjstva.Neka ih ta toplina grije kroz sve hladnije zime koje život nosi.Da ljepše i lakše hodaju stazama svoje sudbine...
Ne znam da li sam možda nekada davno slučajno zadrijemala pod orahovim stablom, pa mi vještice uzele i pamet i snagu, ali eto - uvijek je taj baš njihov dan i meni bio nekako poseban.Kad su se tamo negdje gore, gdje se već sve unapred zna, pisale knjige naših sudbina, u mojoj knjizi, kraj oktobra, izgleda da je bio predodređen samo za dobre stvari.
Današnji dan je poseban, zbog posebnih osoba u mom životu.
Današnji dan je poseban, zbog dva posebna rođendana u mom kalendaru!
Pronaći će se već ovdje, oni kojima je ova čestitka namijenjena.
Srećan Vam rođendan! Volim vas najviše na svijetu!!!
