Znam…
Jednom
i
negdje,
ponovo…
Oči naše
će se sresti.
Oživjeće slike
zaboravljene,
blijede.
Vratiće tvoj
dragi lik…
I nije me strah,
kuda će nas
susret
dva pogleda
odvesti.
Ne,
nije to,
ono što me brine!
Bojim se,
kakav će
svemirom
prolomiti se krik,
kad susretnu se
naše
tišine!
Odlaze draga lica.
Zauvijek nestaju
sa pozornice života.
Kao cvjetove s lipe,
sudbina ih osipa.
Vratiti se više neće.
Mijenjaju se slike,
boje, mirisi…
I biće još
ljubavi,
ljepota…
Ljetnjih predvečerja,
kad oboje ih irisi.
I bez njih, još,
biće života.
I dogodine će lipa
opet mirisati.
Ukrasiće je cvjetovi
blistavi i čisti.
Na ljetnom suncu,
ko zlato će blistati.
Al’ taj miris,
više nikad,
neće biti
onaj
isti.
Gledam u nebo…
Nose me snovi ludi…
Sakupljam vjekova prašinu,
koja pada po meni.
Dah poljupca tvoga,
na moje svilene grudi…
Gledam u nebo
i tražim te
u svakom oblaku, sjeni…
Gledam u nebo…
U zvijezde što se roje.
Samo za tebe ih skupljam
i skrivam ih u njedra.
Ako se ikada vratiš,
da noći nam oboje.
Gledam u nebo…
Možda, na njemu,
ugledam tvoja jedra.
Gledam u nebo
i čekam…
A ti si srećan,
slutim…
Sklapam oči i plačem…
Znam,
vratiti se nećeš…
Gledam u nebo…
O tebi ne pričam nikom,
već svoju tugu ćutim.
U suzi iz oka moga,
ponovo od mene krećeš.
Reci mi kako si
u ove jesenje dane?
Šetaš li starim ulicama?
Pjevaš li s društvom
dok ne svane?
Pitaš li se ikad,
jesam li još uvijek sama?
Da li te boli
što je daleko
zelena boja naše Une?
Što su nam jeseni
drukčijih boja?
Što još su nam oči
čežnje pune?
Bez tebe živim,
a još sam tvoja…
Da li te bole
jesenje kiše,
kad čežnja donese
mirise s Une?
Što ime samo jedne žene
izgovoraš od šapata tiše…
Što još su ti oči
mene pune…
Reci mi kako si?
Da li si sretan?
Il’ čežnjom ponekad
ispuniš grudi?
Da l’ ti je pogled
još uvijek sjetan?
Ili te osmijeh
sreće budi?
Reci mi kako si?
Il’ bolje
- ćuti!
Ono što ne znam,
manje me boli.
Jesen kraj Une
oči zamuti,
ženi što još te
potajno voli.
Možeš me tražiti
u oblacima,
cestama dugim,
u letu ptica…
Osluškivati
ima li koraka mojih
u nekim tuđim koracima.
Može te na mene sjetiti
svaka sitnica.
Možeš me čekati
usamljen na pragu,
pisati priče,
pjesme
o meni…
I dušu možeš
prodati vragu,
tražeći mene
u svakoj ženi.
Možeš me tražiti
u tuđim očima
u sjaju zvijezda
- sjaj oka moga…
Pjevati,
sanjati
il’ piti noćima.
Čekati,
za mene
moliti Boga.
Možeš me tražiti
dovijeka mili,
zbog mene izgubiti
ime i dom,
al’ na tim mjestima
nisu me skrili
- moraš me pronaći
u srcu svom!
Za one koji su voljeli čitati moju poeziju na ovom mjestu, obavještenje o još jednoj, novoj adresi sa mojim pjesmama:
Treba mi jedno mjesto
… gdje ne mislim.
Gdje volim.
Želim.
Od ljubavi gorim.
Mirišem.
Ljubim.
Pjesme ti pišem.
Sa šumom,
livadom,
rijekom živim.
Hodam za koracima tvojim.
Treba mi jedno mjesto
gdje vrijeme za nas stoji,
gdje vjetrovi me nose,
gdje trčim,
smijem se,
dišem…
Gdje istom stazom idu
koraci tvoji i moji.
Mirise livadskih trava
u tvojoj kosi mirišem…
Treba mi jedno mjesto
skriveno od oluje,
da zvijezde s tobom brojim.
Da u šapatu rijeke
prepoznam tvoje ime.
Treba mi jedno mjesto,
gdje stvarnost postaju sni,
gdje mogu pobjeći često
i na tom mjestu – ti!
Susret sreće i tuge
susret kiše i duge
- takav je susret sa tobom.
Kao gospodari
il’ ljubavi ove sluge?
Kraj tebe ponosna, jaka,
al’ slaba – sa samom sobom.
Puštam da život ide,
sudbina neka me nosi…
I već odavno sam zauvijek,
tebi zatvorila vrata.
Ponosna, srećna sam žena
kada me drugi vide,
al’ svaki susret sa tobom
vrati mi kazaljke sata…
U oku čuvam još malo
onoga sjaja za tebe…
Istog onoga sjaja
što grijao mi je zime.
Istog onoga sjaja
zbog koga izgubih sebe,
onoga trenutka
kad ponovo začuh ti ime.
I šta sad godine znače,
od kada nema nas više?
Od kada ljubav naša
izgubila je sjaj?
Sve godine ove bez tebe,
sve oktobarske kiše,
nisu ubile ljubav.
U srcu nije još kraj…
Kraj nikad doći neće
dok pod zvijezdama ovim dišem,
dok još uvijek se tajno u sebi
za susret s tobom molim,
dok ovo srce za tebe
još uvijek pjesme piše,
dok sjaj u oku čuvam
i još te tajno volim…
Susret kiše i duge,
susret sreće i tuge
svaki je susret naš…
I kad te opet od mene
odvedu života pruge
pun sreće i pun boli
- ponovni susret naš.
Kako je lijepo
hodati hodnicima sna,
ako znam,
da me na kraju svakog od njih
čekaš ti.
Pružiš mi ruku,
digneš kad padnem do dna…
U snu je moguće sve,
tamo smo srećni
i ja i ti…
Kako je lijepo
nasloniti glavu na tvoje grudi.
Pustiti sve mostove
da se za nama sruše.
Pa neka kažu
da smo bezobrazni,
ludi…
U snu smo ti i ja
još srodne duše.
Kako je lijepo
pustiti sreću u svoj stan,
dopustiti sudbini
da nas sama vodi.
Kao otisak,
ime tvoje,
urezano na moj dlan.
U snu se s tobom
još nadam slobodi.
Kako su srećne
te tri minute sna,
a u njih stane sav život moj
- osmijesi,
suze,
strepnje,
nadanja
i onaj najdraži
- osmijeh tvoj.
Kristina Plavšić 25. jun 2012.
A kad ti spomenu mene, prećuti!
Da mjesto bisera,
htjedoh,
samo tvoje ruke oko vrata.
Ne reci…
Koliko si volio
onaj moj kaput žuti…
Da još me čekaš,
ne zaključavaš vrata.
I ne poželi kada me vidiš
da zaustavi se vrijeme,
da ljubiš mi oči,
pričaš stare priče…
Ništa nije isto.
Preteško je breme…
Kažeš – ljubiš žene
što na mene liče…
Sve je davno prošlo!
I život će proći…
Ljubav ćemo kriti
u srcu od leda.
Poglede skrivati,
al’ nećemo moći
skriti nerečeno
iza pogleda…
