Uz šoljicu kafe...

Prećuti…

Da pogazismo

lavandina polja,

dok tijela su se spojila

u vrtlogu strasti.

Ispod neba sami,

divlja,

nježna,

tvoja…

Gospodarica,

a u tvojoj vlasti.

Prećuti…

Da bila sam tvoja vila,

da nemir nam je

tekao kroz vene,

da koža mi je bila

meka kao svila,

da sve si dobio

od ove žene.

Prećuti…

Da bila sam lutka živa,

sve ono što si

oduvijek snio

- pohotna,

nježna,

najbolja,

al’ kriva

- što imao si

kad si me htio.

Prećuti…

Da pomiješah

ljubav i strast,

baš ko i svaka

druga žena.

Ja htjedoh ljubav,

ti samo vlast.

Ti bješe stijena,

ja morska pjena.

 Facebook: http://www.facebook.com/KristinaPlavsicPoezija

Šta u tren stane?

Sjećanja,

daljina

i

jedne oči plave.

Osmijesi,

snovi,

izgubljena mladost.

Peroni,

stanice,

vozovi…

Davni oktobri,

bol,

tuga

i

radost.

Stanu u tren

sva ljeta od zlata,

maslačci žuti,

jesen što boli.

Godine

što nezvane

dođu na vrata.

Najslađi poljupci,

nemiri,

snovi…

Stanu u tren

naši životi

- nedovršeni mozaik…

U tren stanemo

i ja

i ti,

kad slučajno ugledam

tvoj dragi lik.

Čuvam te

za svoje tišine.

Još si čarobna iskra

u oku

sjaj što mi stvara.

Skriven u mome srcu,

dio si mene same,

ko odbljesak

davnog ljeta

u srcu ćilibara.

Znam…

Jednom

i

negdje,

ponovo…

Oči naše

će se sresti.

Oživjeće slike

zaboravljene,

blijede.

Vratiće tvoj

dragi lik…

I nije me strah,

kuda će nas

susret

dva pogleda

odvesti.

Ne,

nije to,

ono što me brine!

Bojim se,

kakav će

svemirom

prolomiti se krik,

kad susretnu se

naše

tišine!

Odlaze draga lica.

Zauvijek nestaju

sa pozornice života.

Kao cvjetove s lipe,

sudbina ih osipa.

Vratiti se više neće.

Mijenjaju se slike,

boje, mirisi…

I biće još

ljubavi,

ljepota…

Ljetnjih predvečerja,

kad oboje ih irisi.

I bez njih, još,

biće života.

I dogodine će lipa

opet mirisati.

Ukrasiće je cvjetovi

blistavi i čisti.

Na ljetnom suncu,

ko zlato će blistati.

Al’ taj miris,

više nikad,

neće biti

onaj

isti.