[ Generalna ] 12 Jul, 2014 10:58
 
Kao mjehuriće od sapunice
vjetar će nam oduvati snove
u predvečerje umorno neko,
kad horizont oslikaju
oblaci hibiskus boje.

Ja nazrijeću ti lik
kroz magličaste tmine...
Al' progovoriti
o tebi neću
- ime ti, odavno
uspavah
na Oltaru tišine.

Ti tamo spavaj!

Kad umorna od ljudi
sklupčam se u sebe,
na raskrsnici snova,
u haljini od čežnje
potražiću put do tebe.


[ Generalna ] 05 Jun, 2014 22:22
U prašnjavu luku
mojih nadanja,
nečujno,
u čamcu od čežnje
uplovio je juni,
u klupko novoga ljeta
zaplićući jutra.

Tu,
na vjetrometini vremena,
ko zrelu breskvu,
zagrizoh umorni dan
koji se kruni.
I kao vezilja,
koncem od snova,
povezah srebrom
juče i sutra.

Da li to starim?

Sve više miris jeseni
sa sobom nose moja ljeta.
U iskrivljenim ogledalima
ne prepoznajem sebe...
Kad dođe juni,
nostalgija mislima mojim procvjeta...
U mirisu, svake lipe, ja,
pronađem put do tebe.
[ Generalna ] 28 April, 2014 20:37

Ne strepim od magli
kad ispod trepavica
mi se spuste,
niti od godina,
što kao nemirna rijeka
kliznuše kroz prste,
dok kao malene svice
plamenom ljubavi
palih sićušna svjetla.

Dušu sam
na srebrn mjesec ukalemila
i grlim svemir kao najdraže
čedo svoje.
U srebrnoj barci snova
plovim ka jeseni zreloj
i Suncu zlaćane boje.

Prolazi život
U magnovenju
nikada ne svraćam
u ponore sebe,
jer strepim
u tamnim hodnicima duše,
jedne zore,
da možda ponovo
ne pronađem tebe.

[ Generalna ] 28 April, 2014 20:37

Ne strepim od magli
kad ispod trepavica
mi se spuste,
niti od godina,
što kao nemirna rijeka
kliznuše kroz prste,
dok kao malene svice
plamenom ljubavi
palih sićušna svjetla.

Dušu sam
na srebrn mjesec ukalemila
i grlim svemir kao najdraže
čedo svoje.
U srebrnoj barci snova
plovim ka jeseni zreloj
i Suncu zlaćane boje.

Prolazi život
U magnovenju
nikada ne svraćam
u ponore sebe,
jer strepim
u tamnim hodnicima duše,
jedne zore,
da možda ponovo
ne pronađem tebe.

[ Generalna ] 14 April, 2014 00:20
Bestidno su izmilile godine
sa prašnjavih listova kalendara.

Ko čaj u pet
naiskap ispijena mladost.

U okrnjenom ogledalu
kao meandri života
brižljivo skrivene bore:
na licu oslkana
prohujala
tuga i radost.

Da li sam to ja?
Ili se s krhotina
na me ceri moja sjena?

Da li u nečujnom vrisku
izgubih sebe?

Umorna lica,
znam
da još sam ona ista žena,
što kao najljepši nakit
u osmijehu nosi tebe.
[ Generalna ] 25 Februar, 2014 21:47

U jednom dalekom gradu, živjeli su otac i majka sa svoje dvije kćeri. Djevojčice su bile veoma ljupke i nježne. Ipak, mada su rođene istoga dana, iste godine, starija sestrica bila je mirnija, povučenija, nježnija. Mlađa, pak, bila je opšta suprotnost – vesela, pričljiva, brže je skretala pažnju na sebe i svojim zvonkim smijehom unosila radost i raspoloženje u dom svojih roditelja.

Kada su djevojčice napunile petnaest godina, otac i majka ih pozvaše u vrt:

„Djeco, došao je trenutak da vas pustimo u svijet. Ovo će biti putovanje vašeg života. Zapamtite samo jedno – na ovaj put krećete zajedno, ali, odluke koje ćete morati donositi na putu -  donosiće svaka za sebe. Nakon godinu dana, majka i ja ćemo vas čekati u ovom vrtu. Nadam se da ćete se vratiti bogatije! Želim vam puno sreće!“

Poljubivši curice, otac i majka se oprostiše od njih…

Dvije sestre, držeći se za ruke krenuše širokim drumom koji je vodio u nepoznato. Smjenivali su se dani i noći. Sunce poput velike narandže bojilo je horizont u bezbroj vatrenih boja. Mjesec iznad njihovih glava igrao se morima i okeanima, kao dječak šarenim klikerima. Djevojke su se ogledale u bistrim potocima, udisale vjekove hodeći četinarskim šumama koje su se kao zelene svilene marame prostrle ispred njih…

Već pomalo umorne, oko podne, jednog nedeljnog dana, dok čula su se u daljini crkvena zvona, a iz šume je dopirao uporan zov kukavice, djevojke stigoše pred napušten zamak. I mada im niko nije rekao, znale su, da je to odredište njihovog puta.

Užle su u predvorje zamka, hladno i prostrano. Sa zidova su ih pozdravljale navjerovatno lijepe slike – prirode, lova, berbe grožđa i nepoznatih Bogova i Boginja koji su uživali u svim blagodetima vječnoga života.

Ispred njih stajalo je četvero velikih, teških, hrastovih vrata. Znale su da moraju da ih otvore i da uđu u svaku prostoriju iza njih, ma šta ih tamo čekalo.

Otvoriše prva vrata. A tamo u ogromnoj sobi koja se pružila ispred njih, sve je mirisalo na proljeće – tek olistale grane s kojih su se slijevale teške kapi proljetne kiše, cvjetovi divlje trešnje, koji su tako opojno mirisali. Staze ispred njih bile su posute smaragdima. Bezbroj žutih maslačaka bili su prava gozba pčelama i nježnim crvenim Buba – Marama. Sestre se u čudu pogledaše i odlučiše da svaka od njih uzme nešto iz ove sobe, pa kad se vrati kući da pokaže ocu i majci. Mlađoj sestri, pažnju privukoše smaragdi, zeleni kao najljepši virovi Une u avgustu, kad ljeto oboji rijeku. Bez razmišljanja natrpa džepove ovim kamenčičima. Stavila bi ih još u džepove, ali znala je da ih čekaju još tri sobe, a ko zna koliko je blago u njima, kad je ovolika ljepota u prvoj sobi. Starija sestra je razgledala svu tu ljepotu koja je okružuje. Nije znala šta da uzme i ponese ocu i majci, ali kad ugleda cvijet divlje trešnje, okupan suncem, mirisan kao mladost i proljeće, znala je da ne može pogriješiti. Nježni cvijet, bio je ono što je ona ponijela iz ove zelene sobe.

Došao je red da uđu u drugu sobu. Otvorivši druga vrata, dočekaše ih zlatna polja pšenice, umorni, dugi avgustovski dan i plavo nebo posuto safirima. Sve je blistalo na suncu. Cvrčci, drozdovi i lagani ljetni povjetarac bili su jedino što se čulo u ovoj sobi. Mlađa sestra ovaj put džepove natrpa safirima. Starijoj na dlan sleti leptir, plav, kao ljetno nebo. Da, ovaj leptir će biti najljepši dar mojim roditeljima.

Treća soba pred njih prosu svu svoju rumen. Ćilibarske šume, riku divljih jelena i krupne, okrugle divlje kestene. Miris ljeta koje je ostalo za njima izazivao je neobjašnjivu sjetu… Bogata soba, prepuna zlaćane jeseni nudila je svoje plodove, tako lijepe i sjetne u isto vrijeme… Mlađa sestra iz ove sobe ponese predivne ćilibarske cvjetove ukrašene zalćanim listićima. Starija uze tek jedan divlji kesten koji joj je iznenada pao pred noge. Nisu ni stigle da se nagledaju sve te ljepote i čudesa, kad se treća vrata zatvoriše za njima.

Umorne od puta, držeći se za ruke, sestre otvoriše i četvrta vrata: Srebrna soba protkana najljepšim bijelim biserima stajala je pred njima. Bila je pusta i hladna. Čuo se samo vjetar koji je duvao kroz otvorene prozore ove ledene sobe. Sestre su koračale  sobom, koja je bila najduže i najhladnija od svih, ali što su dalje išle, vjetar je postajao sve jači. Mlađa sestra se sagnu da uzme najveći biser koji je ikada u životu vidjela. „O, kako će se otac obradovati, kada vidi koliko sam mu blago donijela“ pomisli dok je rukama dodirivala ledeni bijeli biser. Odjednom, sjeverni vjetar, poče da duva jače nego ikad… Biser joj ispade iz ruke. Jedino što je uspjela, bilo je da dohvati toplu ruku svoje starije sestre. Sestre se zagrliše, dok ih je vjetar nosio kao dva lista u oluji…

Bježeći od zime četvrte sobe, od hladnog predvorja ovog nestvarnog zamka, vratiše se na put kojim su krenule iz roditeljske kuće. Na putu su shvatile da su sve što su pronašle u sobama ovog dvorca izgubile u četvrtoj sobi. Promrzle i umorne zaputile su se kući.

Roditelji su ih čekali u vrtu. Držeći se za ruke, postiđene zbog toga što nikakvo blago nisu donijele, sestre stadoše pred oca i majku. Radosni što vide svoje mezimice nakon toliko vremena, roditelji im potrčaše u zagrljaj.

Starija sestra reče: Oče, zar nisi ljut na nas, što nikakvo blago ne donesošmo?

„O, kćeri moje drage, kako da budem ljut. Vrativši se iz dvorca koji život predstavlja, vas dvije ste se držale za ruku. Veće blago od toga mi nije potrebno! U životu ćemo sticati i gubiti bogatsvo i tako mora da bude, ali ruka sestre, treba da je uvijek tu za nas, kroz sva doba našega života. To je najveće blago koje nam je život dao!“

 

Ovo je prva bajka koju sam napisala igrajući se danas Dvoboja bajkama u Blogogradu.

[ Generalna ] 23 Februar, 2014 16:51

Zastaće
pred kapijom
Zlatne luke
jednoga jutra
i naše barke.
Kad zamiriše tišina
na nježne ruke,
topli poljubac
drage majke.

Iza umornih koraka,
miris nestalog vremena…

I kao simfonija
šarenih boja,
pred umornim očima
rasprsnuće se zeleni pupoljci
za nama posutog
šarenog sjemena.

Ti,
prospi ljubav,
prije neg’ odeš,
zauvijek postaneš misao…
I kad iz sjemena
njenog procvjeta
jorgovan plav,
tek tad će se znati
da bio si tu,
da jednom si
ovdje disao.

[ Generalna ] 15 Februar, 2014 21:14
 photo 1794534_224212901098464_1458020720_n_zps9de33f65.jpg

 photo ve10D0eljubavnepoezije_zpsa82374fe.jpg

 

 

 

http://www.glassrpske.com/kultura/vijesti/Vece-ljubavne-poezije-povodom-dana-zaljubljenih/146798.html

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

[ Generalna , poezija ] 04 Februar, 2014 13:34
 photo Prah_zpsdc26f2fc.jpg
[ Generalna ] 27 Januar, 2014 22:53

Poželiš li

prošetati daljinama,

srebrnim stazama čežnje.

Pustiti misli da procvjetaju

ko teški,

crveni makovi…

Oslušni,

na tren!

Zamirisaće

na minule majeve,

sve pjesme tvoje,

na cvjetove divlje trešnje…

Puteve neka ti oboje

zelene vrbe,

breze,

imela…

I neosjetno,

ko laka groznica

- ja prosuću se

mislima tvojim

ko šaka pepela…

Koračaj brže!

Daljine su samo tvoje…

A, da li ćeš se skriti?

Prećuti,

ono što oboje znamo

- u času

kada me

najmanje bude bilo,

u tebi

i svemu tvome

najviše će me biti!

[ Generalna ] 29 Decembar, 2013 11:17

Vraćaš se…
Na krilima vilinske prašine.
Još ,od koraka tvoga,
zadrhti najdraža Una,
kao smaragdna svila,
hvatajuć’ u krošnje vrba
skrivene tišine.
Šapuće priču o nama
srebrnog mjeseca vila.

Vraćaš se…
A još u dlanu čuvam
komadić čarobnog ljeta
i još mi sijaju oči,
kao najljepše zvijezde.
I dalje, kej pored Une,
najljepši dio je svijeta,
gdje u gnijezdima ptica
šarene bajke se gnijezde.

Vraćaš se…
Noseć u dlanu sakriven
sićušni lipov cvijet,
trenutke sreće i tuge…
Ma, cijeli život jedan…
Znajuć’
kad umire avgust,
tu, pored Une,
jedan trenutak uz rijeku
ko cijeli život je vrijedan.

[ Generalna ] 24 Decembar, 2013 00:32
U srebrni pehar
moje čežnje,
kanuo si 
kao kap mastila.
Razvodnio nebo,
sjećanja, 
snove...
I kao purpurni 
sumrak mladosti,
zauvijek nestao...
Ostavljajuć 
mastiljav trag
u svitanju
srebrne boje.
 
 
 
[ Generalna ] 15 Decembar, 2013 11:36

 photo 1474502_429681520492517_574582420_n_zpsd7710dde.jpg  photo 1463131_429681037159232_1879330349_n_zps326b1767.jpg  photo 994089_429682077159128_921450822_n_zpsd17f7e23.jpg

 

 

Pripreme za maskenbal su u toku. Cilj ovogodišnjih priprema je da ne potrošimo ništa,  a da dobijemo što bolji rezultat. Kaja je imala „tu sjajnu ideju“ da tema ovogodišnjeg maskenbala bude „Alisa u zemlji čuda“. Naravno, trebalo je to izvesti na naš način, bez ugledanja na crtani film, ali opet, da kostim bude prepoznatljiv kad izađu pred publiku. Kako imam „samo“ tri curice, trebalo se odlučiti koja dva upečatljiva lika pored Alise, koja sa podrazumijeva, da budu preostale dvije curice. Odlučili smo se za Zeca – sa početka priče i Kraljicu Srce sa kojom priča završava.

Uloga Alise, pripala je, a kome drugom, nego našoj Ani. Ona je ona djevojčica, koja najviše u kući voli haljinice, šnalice i sve ono što sve princeze vole :) Kostim je radila njihova mama sa svojom mamom, tako da je u izradi ove haljine učestvovalo više generacija. Haljinu smo izradile od stare zavjese, ali postojao je jedan problem. Zavjesa je bila bijela. Na početku sam rekla kako je cilj bio da ne potrošimo ništa. Znači, kupovina boje nije dolazila u obzir. U ostavi sam pronašla plavu boju za kolače i rezultat je tu :) Možda mi je zbog toga Alisa slatka kao kolačić :)

 Zeko sa početka priče nije mogao da bude niko drugi, do naša mezimica Jelena. Nisam htjela da zec bude potpuno isti kao u crtanom. Željela sam da to bude sladak, mali zeko, umiljat i meden, baš kakav je naša Jeca. Večeras sam napravila generalnu probu kostima da vidim kakva će biti njena reakcija na bojenje nosića i crtanje brkova. Reakcija je bila pozitivna. Ostalo je samo još da joj sašijem rep na hlačice i zeko je spreman za maskenbal.

 Najviše vremena uzela nam je maska koja je trebala biti najjednostavnija – Kraljica Srce, opet u nekoj našoj viziji. Htjele smo (Kaja i ja) da to bude karta – dama herc, koju će Kaja nacrtati na svoj način. Ona je sve sama crtala, ja sam joj pomagala oko bojenja. Krunu i žezlo sam ja napravila. Kad smo trebale da probamo kostim uvidjele smo da smo napravile velikui grešku, jer smo crtež napravile na običnom bijelom papiru, a ne na kartonu. Prilikom kretanja, mamina kraljica je kidala kostim, što je Jelena prihvatila sa tolikim oduševljenjem, da je i ona počela da kida prednji dio karte :) I mada smo mislile da ćemo proći bez ikakvih troškova u ponedeljak ćemo ipak morati kupiti dva veća kartona i karte nacrtati ponovo. Moraćemo požuriti s radom, jer je maskenbal u utorak. Sigurna sam da ćemo sve uraditi na vrijeme, a Vas molim, da mojoj veseloj družini držite palčeve u utorak neveče :)

 Ovo naravno nije konačan izgled mojih malih princeza, jer nedostaju frizure i šminka.

[ Generalna ] 12 Decembar, 2013 13:10
 photo crtica_zps2cff85d0.jpg
[ Generalna ] 01 Decembar, 2013 19:26

 photo cvije1070e3_zpsd9c3d82a.jpg  photo cvije1070e1_zps14264f86.jpg  photo cvije1070e5_zps6e28949b.jpg  photo cvije1070e2_zps978bf007.jpg

 

Cure i ja smo i ove nedelje kreativne. Počele su pripreme za Novu Godinu i Tradicionalni maskenbal u našem gradu. Kostime smo osmislile, počele ponešto i praviti, ali najveći dio posla je tek pred nama. O maskama, maskenbalu i radostima koje sve to nosi, tek ću pisati. Za sada su kostimi naša tajna :) Nadam se samo da nas najmlađi član pordice taj dan neće iznevjeriti i da će izaći sa sestrama pred prepunu dvoranu.

Danas smo započele izradu pahuljica od papira i šljokica (napraviću jedan post i o tome). Za sada nam dobro ide. Uživamo u svom tom neredu oko nas :)

Prošli vikend smo presale poslednje cvjetiće i listiće iz cvjetnjaka. Ove nedelje smo od njih napravile slike i čestitke. Dio ljeta i pozne jeseni, tako smo sačuvale od mraza i snjegova koji su nam zakucali na vrata.

I dok smo se starije cure i ja pozabavile svim tim poslovima, ni najmlađi član porodice, naša mezimica Jelena, nije sjedila skrštenih ruku. Koristeći gužvu, sakrila se u ćošak i malo, sasvim malo, makazama oblikovala zavjesu :))) Sreća, na vrijeme je otkrivena, pa je tako spriječena veća šteta.

Sve vas pozdravlja Dalia, prezaposlena, umorna mama, koja beskonačno uživa u toj ulozi ;)