[ Generalna ] 20 Februar, 2012 23:39
Photobucket
[ Generalna ] 17 Februar, 2012 20:33
Photobucket
[ Generalna ] 15 Februar, 2012 23:35
Photobucket
[ Generalna ] 12 Februar, 2012 22:34
Photobucket
[ Generalna ] 11 Februar, 2012 21:23
Photobucket
[ Generalna ] 09 Februar, 2012 15:46
Photobucket
[ Generalna ] 06 Februar, 2012 17:57

Zima je ovih dana pokazala svu svoju raskoš.Priroda je uzela kist u ruke i sve oko sebe obojila u bijelo, kao da druge boje nikada nije imala...

Ja sam ovih dana očekivala jednu pošiljku, izvirivala kroz prozor ne bi li ugledala poštara i unapred se radovala žutoj koverti.

Ponekad bi pomislila hoće li pošiljka uopšte stići do mene po ovakvom nevremenu...

Ali danas su najljepše boje ljeta obojile naš dom, izmamile mi suze radosnice, ugrijale srce i vratile vjeru u ljude ♥♥♥

 Photobucket

Mala manekenka je danas dobila svoje prve šnalice u životu! I to nisu obične šnale, nego šnale koje je jedna čarobna žena svojim zlatnim rukama uradila za moju curicu ♥ ♥ ♥ Naravno, nije zaboravila ni moje starije kćerkice, ali one su poslijepodne provele na snijegu, pa nisu našle vremena za fotografisanje :)

  Photobucket

 Tako poseban dar će čekati posebnu priliku - odlučila sam da tri para šnalica moje curice stave u kosu na krštenju naše male princeze. 

Photobucket

Draga naša Neno58, hvala ti!!! Hvala ti što si nam ugrijala srca ovog hladnog zimskog dana!!!

[ Generalna ] 05 Februar, 2012 22:12
čežnja
[ Generalna ] 02 Februar, 2012 18:44
Pjesma za blog
[ Generalna ] 31 Januar, 2012 19:07
Valjda mora biti tako – svakom od nas naiđu dani kad mu ništa ne ide od ruke.Nisam sigurna na koji sam način pokrenula niz takvih događaja. Da li mi je crna mačka prešla preko puta? Ili ovih dana redovno ustajem na lijevu nogu? Nešto se ne sjećam da sam nedavno prošla ispod merdevina... Ko zna kako, ali ipak, se neki baksuzluci kao magneti vežu za mene...

Ovaj vikend sam počela obilaskom butika u cilju obnavljanja garderobe. Muž je pokorno išao sa mnom, znam da se dosađivao, pomalo me požurivao, ali nije puno prigovarao. Kupila sam ja par stvarčica, donijela ih kući i pravila se kako sam super prošla u kupovini.A zapravo, opet se desila ista stvar – čim onu kesu, veliku, s natpisom, prenesem preko praga, ono što sam prije nekog vremena zadivljeno gledala u izlogu, čim unesem u kuću postane tako nekako bezveze i obično. Crnu majicu, koja je do prije sat vremena izgledala svršeno, ostavila sam u ormar. Možda mi se do proljeća ponovo počne sviđati... Dobro! Nije sve tako crno – bar mi se košulja i demper sviđaju :)

Onda sam subotu popodne provela kao prava uzorna domaćica. Sredila sam kuću, sve je bilo savršeno – ručak, porodica na okupu, ma idealno... Ali onda sam se sjetila svog novog hobija u pokušaju – praviću slike od slame. Sjeckala sam i lijepila cijelo popodne, pa na kraju sve bacila u smeće. Rad mi je izgledao pravo đački – kao od djeteta iz četvrtog razreda osnovne škole.
Hm... od savršeno sređene kuće nije ništa ostalo. Napravila sam više smeća od mojih cura kad su najviše inspirisane za razbacivanje igračaka.

I opet mi đavo nije dao  da stanem i da se odmorim...
U nedelju sam uz pravi nedeljni ručak poželjela  da napravim i savršen dezert.  Uh...
Novi kalup za kuglof mi nije dao mira – znala sam da će baš miris kuglofa začiniti nedeljno popodne. Dva sata sam potrošila na pripremu savršenog dezerta. Sve mi je išlo od ruke... Ništa nije dalo ni naslutiti da neće ispasti dobro... A onda su se iz rerne začuli neki čudni zvuci, pa je neobičan miris ispunio cijelu kuhinju... Neka ljepljiva materija je curila iz rerne na kuhinjske pločice... Ajoj... Žao mi samo onolike čokolade, koju sam uzalud bacila. A lijepo mi je muž jedne prilike rekao – da mu je puno isplatnije kad nam se jede nešto slatko kupiti keks, nego meni materijal za kolač.

Kako bilo, meni je početak nedelje počeo zaista radno – u sređivanju loma po kući koji sam napravila preko vikenda.

I nije baš da mi ništa nije išlo od ruke – još uvijek uspiješno sakrivam veliku crnu fleku koju sam napravila farbom za kosu na plakaru u hodniku. Možda neko od vas ima savjet kako da to očistim prije nego mi muž pročita ovaj post? 
 

[ Generalna ] 26 Januar, 2012 11:31
Obojio si mi dane u plavo,
u kosu miris ruža upleo,
očima ljubavnog sjaja si dao,
za obraze - nježno, ružičasto - bijelo.
 
Noćima dao si posebnu boju
crvene, vatrene, koliko treba,
zvjezdanog praha u postelju moju
spustio na zemlju mali komad neba.
 
Jutra su imala boju zlata,
poljupci, dodiri, kafa u krevet.
Moje ruke oko tvoga vrata,
proljeće, sunce, jorgovana cvijet.
 
U sumrak si mi recitovao Puškina
za srce lijepio riječi od meda,
koje su opijale jače od vina,
a onda hladile poput leda.
 
I kao slikar svoje djelo,
znao si svaku slabost moju
- imao si kad si htio
moje srce, dušu, tijelo...
Za kraj si ostavio sivu boju.
 
 

[ Generalna ] 25 Januar, 2012 14:34
Obojio si mi dane u plavo,
u kosu miris ruža upleo,
očima ljubavnog sjaja si dao,
za obraze - nježno, ružičasto - bijelo.
 
Noćima dao si posebnu boju
crvene, vatrene, koliko treba,
zvjezdanog praha u postelju moju
spustio na zemlju mali komad neba.
 
Jutra su imala boju zlata,
poljupci, dodiri, kafa u krevet.
Moje ruke oko tvoga vrata,
proljeće, sunce, jorgovana cvijet.
 
U sumrak si mi recitovao Puškina
za srce lijepio riječi od meda,
koje su opijale jače od vina,
a onda hladile poput leda.
 
I kao slikar svoje djelo,
znao si svaku slabost moju
- imao si kad si htio
moje srce, dušu, tijelo...
Za kraj si ostavio sivu boju.
 

 
 
[ Generalna ] 23 Januar, 2012 00:24
Dolij nam večeras po čašu crnog vina, 
onog što čini da duže traje noć.
Ja ću ti na usnu spustiti pečat od karmina
crvenog, tamnog, što ima magičnu moć.
 
Moja kosa crna nek ti zamiriše
sve pjesme svoje šapući mi nježno,
Volim te, reci šapatom. Još tiše.
Da zagrljeni dočekamo novo jutro sniježno.
 
I biću noćas tvoja kraljica
što ljubav samo priznaje i zna
krunu od zvijezda i ružinih latica
samo zbog tebe skinuću ja.
 
Poljubi me samo i reci mi - draga.
Biću zbog tebe sluškinja i dama,
s licem anđela, lukavošću vraga,
samo da nikad ne ostanem sama.
[ Generalna ] 20 Januar, 2012 21:52

Sjećam se hladne bolničke sobe tog novembra.Suza u očima, blijedog lica i hladnih dlanova... Pozdravila sam se sa tri žene sa kojima sam bila primorana da podijelim bol i tugu koju mi je to jutro donijelo.Sve tri su čuvale trudnoću, pričale neprestano i bavile se tuđim životima.Legla sam u onaj ružni, hladan krevet i pokušala da zaspim.Bol mi nije dala da spavam.Ne fizička bol, nju sam potpuno zanemarila.Ona bol u srcu, koja me potpuno obuzela.Ipak, pravila sam se da spavam, smo da ne bih morala pričati sa njima.Bila sam ljuta na svoju sudbinu.Povrijeđena... Zašto su me smjestili u sobu sa tri trudnice? One su se radovale budućnosti, nosile u sebi novi život... A ja... Ja sam to jutro zauvijek izgubila jedan mali život.Izgubila još jednu nadu... Već drugi put te godine...

Sjećam se svih onih pogleda komšinica, koje su preciznije od bilo kakve vage mjerile svaki gram koji sam dobila ili izgubila u struku.Onih nezgodnih pitanja – šta čekamo s bebom? Bezbrojnih posjeta doktoru, kada me već svaka sestra na odjelu upoznala. Borbe, kojoj se nije vidio kraj...

A dobro sam znala: željela sam samo jednu malu slatku djevojčicu. Da ima oči plave kao more. I kosicu od zlata. Da joj ljubim slatke obraščiće i da nam svojim mirisom ispuni kuću...

Sjećam se i tog dana Sv. Vasilija Ostroškog, kada sam sa suzama u očima palila svijeću u crkvi i zamolila Boga – da mi dozvoli da budem majka. Samo to...

Sjećam se kako smo plakali od sreće kada smo saznali da ćemo postati roditelji. Hladne zime, Božića punog snijega i čuvanja trudnoće...

Sjećam se najljepšeg Đurđevdana od svih i malih plavih očiju, koje su tog jutra ugledale svijet. Taj dan sam shvatila da ništa na svijetu nije nemoguće.

Sada je svaki dan čarolija. Moje tri princeze mi svakoga dana svojim osmijesima i riječima unose sreću u život. Njihovi zagrljaji su najljepše nagrade i priznanja koja mogu dobiti.

Sada život ima potpuno drugi smisao. Sve ostalo je nebitno.

 

[ Generalna ] 19 Januar, 2012 00:03
 
Ponovo su suze lice mi dotakle
i pomutile ovaj majski dan.
Čini se kao da nikad iz oka nisu ni makle,
kao da sanjam jedan ružan san.
 
Dugo te već vidjela nisam...
Ima li svrhe brojati dane?
I nije važno imaš li drugu ili si sam,
ako ti ja ne bojim ove proljetne noći rane.
 
Mnogo nas toga sada dijeli
- prehladne rijeke, vatre rata.
Između nas stoji svijet cijeli,
al ja još čekam da mi pokucaš na vrata.
 
Čuvaj se mili,
sačuvaj u očima onaj isti sjaj,
ne dopusti da te pokosi tama,
a kad te put dovede u naš stari kraj
vrati se meni, jer još sam sama.