Uz šoljicu kafe...

Pripreme za maskenbal su u toku. Cilj ovogodišnjih priprema je da ne potrošimo ništa,  a da dobijemo što bolji rezultat. Kaja je imala „tu sjajnu ideju“ da tema ovogodišnjeg maskenbala bude „Alisa u zemlji čuda“. Naravno, trebalo je to izvesti na naš način, bez ugledanja na crtani film, ali opet, da kostim bude prepoznatljiv kad izađu pred publiku. Kako imam „samo“ tri curice, trebalo se odlučiti koja dva upečatljiva lika pored Alise, koja sa podrazumijeva, da budu preostale dvije curice. Odlučili smo se za Zeca – sa početka priče i Kraljicu Srce sa kojom priča završava.

Uloga Alise, pripala je, a kome drugom, nego našoj Ani. Ona je ona djevojčica, koja najviše u kući voli haljinice, šnalice i sve ono što sve princeze vole :) Kostim je radila njihova mama sa svojom mamom, tako da je u izradi ove haljine učestvovalo više generacija. Haljinu smo izradile od stare zavjese, ali postojao je jedan problem. Zavjesa je bila bijela. Na početku sam rekla kako je cilj bio da ne potrošimo ništa. Znači, kupovina boje nije dolazila u obzir. U ostavi sam pronašla plavu boju za kolače i rezultat je tu :) Možda mi je zbog toga Alisa slatka kao kolačić :)

 Zeko sa početka priče nije mogao da bude niko drugi, do naša mezimica Jelena. Nisam htjela da zec bude potpuno isti kao u crtanom. Željela sam da to bude sladak, mali zeko, umiljat i meden, baš kakav je naša Jeca. Večeras sam napravila generalnu probu kostima da vidim kakva će biti njena reakcija na bojenje nosića i crtanje brkova. Reakcija je bila pozitivna. Ostalo je samo još da joj sašijem rep na hlačice i zeko je spreman za maskenbal.

 Najviše vremena uzela nam je maska koja je trebala biti najjednostavnija – Kraljica Srce, opet u nekoj našoj viziji. Htjele smo (Kaja i ja) da to bude karta – dama herc, koju će Kaja nacrtati na svoj način. Ona je sve sama crtala, ja sam joj pomagala oko bojenja. Krunu i žezlo sam ja napravila. Kad smo trebale da probamo kostim uvidjele smo da smo napravile velikui grešku, jer smo crtež napravile na običnom bijelom papiru, a ne na kartonu. Prilikom kretanja, mamina kraljica je kidala kostim, što je Jelena prihvatila sa tolikim oduševljenjem, da je i ona počela da kida prednji dio karte :) I mada smo mislile da ćemo proći bez ikakvih troškova u ponedeljak ćemo ipak morati kupiti dva veća kartona i karte nacrtati ponovo. Moraćemo požuriti s radom, jer je maskenbal u utorak. Sigurna sam da ćemo sve uraditi na vrijeme, a Vas molim, da mojoj veseloj družini držite palčeve u utorak neveče :)

 Ovo naravno nije konačan izgled mojih malih princeza, jer nedostaju frizure i šminka.

Cure i ja smo i ove nedelje kreativne. Počele su pripreme za Novu Godinu i Tradicionalni maskenbal u našem gradu. Kostime smo osmislile, počele ponešto i praviti, ali najveći dio posla je tek pred nama. O maskama, maskenbalu i radostima koje sve to nosi, tek ću pisati. Za sada su kostimi naša tajna :) Nadam se samo da nas najmlađi član pordice taj dan neće iznevjeriti i da će izaći sa sestrama pred prepunu dvoranu.

Danas smo započele izradu pahuljica od papira i šljokica (napraviću jedan post i o tome). Za sada nam dobro ide. Uživamo u svom tom neredu oko nas :)

Prošli vikend smo presale poslednje cvjetiće i listiće iz cvjetnjaka. Ove nedelje smo od njih napravile slike i čestitke. Dio ljeta i pozne jeseni, tako smo sačuvale od mraza i snjegova koji su nam zakucali na vrata.

I dok smo se starije cure i ja pozabavile svim tim poslovima, ni najmlađi član porodice, naša mezimica Jelena, nije sjedila skrštenih ruku. Koristeći gužvu, sakrila se u ćošak i malo, sasvim malo, makazama oblikovala zavjesu :))) Sreća, na vrijeme je otkrivena, pa je tako spriječena veća šteta.

Sve vas pozdravlja Dalia, prezaposlena, umorna mama, koja beskonačno uživa u toj ulozi ;)

Koračaj tiho!

Ne budi

u mreži srca

usnule tmine,

noćne leptire

umornih krila,

što čuvaju

izmaglice sna,

predjele uokvirene

ehom tišine…

Umorna od trke

s vjetrom,

duša moja

tu je zaspala.

Pusti da sanja!

Iza kulisa od magle,

na nebu sive boje,

ko odsjaj minulog sunca

treperi lice tvoje.

Odlazeć’ ,

tiho koračaj…

I ne diraj mi snove!

Još uvijek

prašnjave drumove

svojih iluzija

bojim bojama tvojih jeseni.

Ranjenu pticu nade

skrivam

od mrazova u tvome pogledu.

I krijući od svijeta

zalijevam tišinu,

da procvjeta

u rijeku šarenih lokvanja,

što oživjeće ponovo,

proljeća u nama.

Masku Pajaca nosim!

Snovima oblake bojim-

kradem boje od duge!

Praporce putem bacam,

pa zvonim,

zvonim,

zvonim…

Zvonjava ispunjava

hodnike, praznine.

Masku Pajaca nosim,

šarenu,

varljivu,

tešku.

Iza nje krijem od svijeta

svoje tišine i tmine.

Masku Pajaca nosim!

Smijem se,

šapućem,

vičem,

pa bježim,

bježim,

bježim…

Stotine konja vranih

samo su moje sluge.

Masku Pajaca nosim!

Iza nje lice krijem.

Možda me sustići neće

sve moje sjene

i tuge.

Kad zamirišu

na kišu

predvečerja rumena,

Na horizontu,

smrvljen,

u prahu,

još jedan

nestane dan…

Nježno,

ko lahor,

takne me,

o tebi

misao skrivena…

Znam

- to, čežnja

se sjenama igra,

budeći

godine davne

u drhtaju

jednog trena!

Ne znaš ti, kako je

sklopiti oči

na postelji nesanice.

Čim osjete da sam tu,

iz tame,

jastuka bijelih,

izlete,

krilima zašušte

Nemir – ptice.

Lupaju,

grakte,

nemirom ispune noć.

Uzalud branim se!

Od muzike njihovih krila,

u meni kolo povedu

i Vještica i Vila,

razboli me i liječi

njihove pjesme moć.

I zalud stavljam pod jastuk

ruzmarin, bosiljak, trave…

Osjete da sam tu!

Čim snena oči sklopim,

čujem ih iznad glave,

još jednoj noći bez snova,

opet se raduju.

Ustajem, svjetlo palim

i vazduh ljepljiv dišem.

Razgovor s sjenama vodim…

Vođena njihovim pojem

u noćima poput ove

za muziku nemirnih krila

Kad istope se

života rumene zore,

znam,

i na moj prozor,

bez najave,

zakucaće

crne ptice nemira.

Tek jednim

lepetom krila

pretvoriti snove

u pepeo i prah...

Ne plači tada,

ne tuguj!

Mi smo tek kapi

u plavoj tami svemira…

I kad života

se bojali nismo,

zašto bi umrijeti

bilo nas strah?

Duša će moja

krenuti putem

nekoga svoga

Zlatnoga Sunca,

al’ biću i dalje

tu sa tobom

- u otkucajima

tvoga srca.

Kada u smiraju

ljetnjega dana,

u domu našem

procvjeta tišina,

moja će duša

biti sa tobom

u mirisu

nježnoga,

bijeloga krina.

Pričaj mi,

tugo moja,

da li još

žudnje zrno

u grudima

čuvaš za mene?

Koračaš li

stazama čežnje,

gdje susretnu se 

ponekad,

naši skriveni svjetovi

ili me odavno sakriše

uspomene, sjene?

Da li te ponekad,

s proljeća,

kao i mene,

bespuća zovu?

Kad sve zamiriše

na jorgovane

i jasmine bijele,

kad sve zamiriše

na nemire...

Na samoću...

Koračam

kroz snove 

poput sjene.

Pod nogama bosim,

raspukla zemlja...

Osjećam

samo hladnoću...

Priznaj mi,

tugo moja,

da l' ti

još ponekad

prošetam kroz snove,

bosonoga,

u haljini

boje vrijeska

ili ti odavno

skliznuh sa dlana,

vjetar me odnese

poput zrna pijeska.