[ Generalna ] 12 Maj, 2012 22:38
Photobucket
[ Generalna ] 24 April, 2012 00:50
Photobucket
[ Generalna ] 19 April, 2012 00:05
Photobucket
[ Generalna ] 11 April, 2012 10:10

Večeras ćemo dragi podići čaše
za ljubav koje nema više,
za ono što nekad bijaše naše,
što već odavno su isprale kiše.

Večeras te gledam drugim očima
i srce novo ja nosim u sebi.
Ne želim sreću glumiti pred svima,
kad stranca već odavno ja vidim u tebi.

Večeras ti dragi slobodu dajem!
Idi i voli i srećan budi!
Što da te mrzim, što da se kajem?
Što da se brinem šta će reći ljudi?

Jer već odavno mi smo tek stranci,
maske smo oboje nosili pred svijetom,
a ovo srce ne vezuju lanci,
ono još uvijek čezne za letom.

Večeras će oči i bez riječi reći
da nismo nikad voljeti ni znali,
nudili tugu, nadali se sreći,
samo gorčinu jedno drugom dali.

[ Generalna ] 05 April, 2012 15:02
Photobucket
[ Generalna ] 30 Mart, 2012 13:32
Sve moje misli noćas ti hrle,
ruke bi tebi dragi da predam,
da samo tebe one grle,
da samo tvoje oči ja gledam.
 
Sve moje čežnje noćas me lome,
dajem ti svoje riječi i rime.
S imenom tvojim u srcu mome,
prolaze ljeta, jeseni, zime...
 
Sve boje svoje skrila je duga,
sve moje zvijezde skrila je tama, 
ja sreću tražim, a prati me tuga,
bez tebe živim tužna i sama.
 
Proljeće novo opet se budi,
tišinu brišu tek kazaljke sata.
Sama na svijetu kraj toliko ljudi,
čekam da dođeš na moja vrata.
[ Generalna ] 26 Mart, 2012 16:41

Photobucket Photobucket Photobucket

 Photos by Dalia.

 

Muškarci obično slabo razlikuju boje, ali jedan takav neznajša u bojama kakav je bio moj djed, e, takvog je bilo teško naći. Njegov spektar svodio se na svega četiri osnovne boje, a ono ostalo – to nije ni postojalo ili se svodilo, u najmanju ruku (ako je čiča dobre volje!), na neki vrlo neodređen opis: “Žuto je, a kao i nije žuto, nego nešto onako – i jeste i nije.”
Kako je na ovome našem šarenom svijetu većina stvorenja i predmeta obojena “i jest i nije” bojom, to je s mojim djedom oko toga uvijek dolazilo do nesporazuma i neprilika.
U jedno od najprijatnijih doba godine, skoro preko noći, rascvjetao bi se u baštici kraj naše kuće crni sljez i ljupko prosinuo iza kopljaste pocrnjele ograde. On je u mirna sunčana jutra zračio tako povjerljivo i umiljato da to nije moglo izmaći čak ni djedovu oku i on bi udobrovoljeno gunđao majući se po dvorištu:
– Pazider ga, sva se bašta modri kao čivit.
Ono, istina, na sljezovu cvijetu jedva da je negdje i bilo tragova modre boje, ali ako je djed kazao da je modra, onda ima da bude modra i kvit. Isto se tako moglo desiti da neke godine djed rekne za tu istu baštu da se crveni, i onda za tu godinu tako i važi: sljez mora ostati crven.
Djedov rođak Sava Damjanović, negdašnji kradljivac sitne stoke, a pod starost ispičutura i pričalica, i nenamjerno je znao da najedi mog dobrog djeda. Dok djed priča, on ti ga istom začuđeno prekine.
– Otkud lisica crvena kad je žuta!
– Hm, žuta? – beči se djed. – Žut je tvoj nos.
Sava zabrinuto pipne svoj ružičast baburast nos i vreči:
– Crvena! Ta sve nacije odavde do Bihaća znaju daje žuta, a ti…
Savin svijet prostire se do Bihaća, jer je čiča nekoliko puta tamo ležao u hapsu, ali čak ni ti prostori ne mogu da razuvjere mog djeda.
– Hm, Bihaća! I drugi su ljudi ležali u bihaćkoj Kuli pa ne vele da je lisica žuta. Bolje ti je pij tu moju rakiju i ćuti, ne kvari mi unučadi.
A unučad, nas troje, nabili se u došak blizu starca i čekamo kad će Sava započeti sa svojim lopovskim doživljajima. Prepirka o bojama baš nas nimalo ne interesuje, lisica je lisica, pa ma kakve farbe bila.
Zbog djedove tvrdoglavosti u pogledu boja, i ja sam, već na prvom koraku od kuće, upao u nepriliku.
Bilo je to u prvom razredu osnovne škole.
Negdje sredinom godine učiteljica nam je pričala o vuku, te živi ovako, te hrani se onako, dok će ti odjednom upitati:
– Djeco, ko zna kakve je boje vuk?
Ja prvi digoh ruku.
– Evo ga, Branko će nam kazati.
– Vuk je zelen! – okidoh ja ponosito.
Učiteljica se trže i začuđeno nadiže obrve.
– Bog s tobom, dijete, gdje si to čuo?
– Kaže moj djed – odvalih ja samouvjereno.
– Nije tačno, vuk nije zelen.
– Jeste, zelen je! – neočekivano se uzjogunih ja kao pravi unuk čestitog djeda Rade.
Učiteljica mi priđe sasvim blizu, ljutito uzriki u moje lice i povuče me za uvo.
– Kaži ti svome mudrom djedu da to nije istina. Vuk je siv. Siv, zapamti.
Skoro plačući otklipsao sam toga dana kući i šmrcajući ispričao djedu sve što se u školi dogodilo.
Ni slutio nisam kakva će se bura oko toga podići.
Šta! Pred čitavim razredom njegovog unuka, miljenca, tegliti za uši, a uvaženu starinu posprdno nazvati mudrim, bolje rečeno, budalom! Dotle li smo došli? I još reći da vuk nije zelen već nekakav… hm! E, to ne može tek tako proći.
Sjutradan, pušući poput guska, djed je doperjao sa mnom u školsko dvorište i pred svom dječurlijom razgalamio se na učiteljicu:
– A je li ti, šiškavico, ovakva i onakva, ti mi bolje od mene znaš kakav je vuk, a? Nije zelen? Pazi ti nje! Ja se s vucima rodio i odrastao, čitavog vijeka s njima muku mučim, a ona ti tu… Po turu bi tebe trabalo ovim štapom, pa da se jednom naučiš pameti.
Izvika se djed, rasplaka se učiteljica, a mi đaci, od svega toga uhvatismo neku vajdu: toga dana nije bilo nastave.
Već sljedećeg jutra djeda otjeraše žandarmi. Odsjedi starina sedam dana u sreskoj “buvari”, a kad se vrati, ublijedio i mučaljiv, on mi naveče poprijeti prstom.
– A ti, jezičko, nek te ja još jednom čujem da blejiš kakav je ko, pa ću ti ja pokazati. Vuk je zelen, heh! Šta te se tiče kakav je vuk.
– Pa kad me je ona pitala.
– Pitala te, hm! Imao si da ćutiš, pa kvit.
Sljedećeg proljeća, bujnog i kišovitog, sljez u našoj bašti rascvjeta se kao nikada dotad, ali starina kao da ga ni zapazio nije. Nisu ti pomogli ni sva trtljanja neumornog rođaka Save, djed je bio slijep i za boje i za sve cvijeće ovoga svijeta. Tuga da te uhvati.
Minulo je od tih neveselih dana već skoro pola vijeka, djeda odavna nema na ovome svijetu, a ja još ni danas posigurno ne znam kakve je boje sljez. Znam samo da u proljeće iza naše potamnjele baštenske ograde prosine nešto ljupko, prozračno i svijetlo pa ti se prosto plače, iako ne znaš ni šta te boli ni šta si izgubio.”

Na današnji dan prije 28 godina zauvijek nas je napustio Branko.Njegove riječi su nam djetinjstva bojile najljepšim bojama mašte.Zaslužio je Branko da ga se sjećamo i ime mu spominjemo.
Zaslužili su njegovi Hašani da im dolazimo i uvijek im se vraćamo.

[ Generalna ] 15 Mart, 2012 14:15
Photobucket
[ Generalna ] 12 Mart, 2012 23:29
Photobucket
[ Generalna ] 06 Mart, 2012 11:50

Photobucket

 

Moja srednja curica je prava mala dama.Rodila se sa damskim manirima.Kada negdje krenemo, provede pred ogledalom više vremena od mame :) Sve na njoj mora da bude savršeno – da se šnalice slažu sa košuljom, majica sa baletankama… A kad dođe ljeto kratke hlačice ne dolaze u obzir – ona tada oblači samo haljine i suknjice.
Nezaobilazan dio njenog modnog svijeta čine torbice.Ima ih zaista mnogo.Dosta naših prijatelja kada nam dolaze u posjetu već znaju čemu će se A. najviše obradovati, pa joj donose svakojake tašnice na poklon.
Mama je nekako posebno vezana za svoju A. Nisam sigurna da li je to zbog dana rođenja, jer obje rođendan slavimo istoga dana ili zbog njenog krhkog zdravlja, raznih alergija kojima smo se borili i još se pomalo borimo…Tek, za mene nema većeg poklona od njenog osmijeha i zagrljaja.
Danas sam bila vrijedna.Spremila sam jednu specijalnu torbicu za svoju mezimicu.Jedva čekamo sutrašnju šetnju, pa da se i torbica prošeta sa nama.
P.S. Sve sam sama radila.Torbica je kukičana ( ja sam za to potpuni amater, ali sam se nekako izborila ) Cvijet je takođe mojih ruku djelo.
A. je presrećna.Mama još srećnija :)

[ Generalna ] 04 Mart, 2012 15:45
Photobucket
[ Generalna ] 27 Februar, 2012 00:09
 
[ Generalna ] 24 Februar, 2012 23:00
Photobucket
[ Generalna ] 23 Februar, 2012 20:25
Photobucket
[ Generalna ] 21 Februar, 2012 23:59
Photobucket